Kada neko u sebi nosi sklad, mir i pozitivnu energiju nije potrebno da tu osobu poznajete lično. Tu energiju osetite na prvu. Prvu reč. Poziv. Poruku. I onda sa sigurnošću znate da ste na pravom putu. Ovo nije priča o čoveku koji je u jednom periodu svog života počeo da se bavi nekim javnim poslom i postao prepoznatljiv. Ovo je priča o jednom jednostavnom četrdesetogodišnjaku, koji je imao ispunjen život, a koji je većinu svog postojanja proveo u školskoj klupi, učeći i podučavajući druge. Živko Kovačević je diplomirao na Učiteljskom fakultetu, magistrirao na Filozofskom, usavršavao se u SAD, a sada živi i radi na kontinentu koji mu je život svakako još više ispunio, ali i promenio.
Na početku ovog intervjua, voleli bismo da nam kažete nešto više o Vašim počecima. Jako rano ste pokazali interesovanje za muziku. Ko je i na koji način bio zaslužan za otkriće Vašeg talenta?
Počeci koji Vas interesuju, zaista su se desili davno. Siguran sam da ćemo ih se kroz ovu priču dotaći, a za otkrivanje talenta ne znam da li ikome mogu zahvaliti. Talenat sam sebe pronađe i napravi svoj put, a na vama je da mu samo malo pomognete u tome.
Pored harmonike, znate da svirate i tamburicu koju ste naučili da svirate u tamburaškom orkestru. Da li smatrate da su tadašnji profesori imali uticaja na Vaša kasnija životna opredeljenja?
Harmoniku sam počeo da sviram sa šest, a prim, u narodu poznat kao tamburica, sa sedam godina. To su bili lepi dani, dečački. Mnogih se i ne sećam, ali se svojih učitelja muzike definitivno sećam, jer su oni dali impuls mom talentu i interesovanjima.
Vaš prvi javni nastup bio je u legendarnom muzičkom takmičenju ,,3K-dur” 1999. godine. Koja iskustva nosite sa tog takmičenja?
Ta 1999. je godina koja se pamti. Te godine sam zavrsio gimnaziju, upisao fakultet i eto dogodio se ,,3K-Dur”, za koji i dalje mislim da je najbolji format te vrste koji je Srbija ikada imala. Iskustva koja sam sa sobom poneo su neprocenjiva, kao i poznanstva koja su u tom periodu nastala.
Godinama ste usavršavali svoj glas. Prvobitno ste upisali solo pevanje, a zatim ste nastavili u poznatim Beogradskim horovima. Zahvaljujući tome učestvovali ste na raznim festivalima širom Evrope. Na kojim horskim festivalima ste imali priliku da nastupate i kakva sećanja nosite iz tog perioda?
Usavršavanje glasa je počelo rano. Na žalost, nikada nisam završio solo pevanje koje sam upisao posle osnovne škole, jer su me život i studije odvele na neku drugu stranu. U međuvremenu se priključujem ,,Pevačkom društvu Mokranjac pri hramu Svetog Save”. Ubrzo postajem stalni član u prvoj postavci hora. Godine provedene u ,,Mokranjcu” su bile božanstvene. Kada postanete deo postavke jednog tako velikog hora, otvaraju se vrata gostovanjima, nastupima, festivalima i turnejama. Uporedo sa ,,Mokranjcem”, pridružujem se i horu ,,Cantantes”, koji se spremao za veliku turneju po Rusiji, pa su im tenori bili veoma potrebni, a ja sam eto imao sreće da pevam baš tu deonicu. Gde se sve putovalo, na kojim festivalima takmičilo, više da Vam pravo kažem i ne mogu da se setim, ali eto, pomenuh Rusiju, pa neka ona bude jedna koju ću uvek pamtiti.
S obzirom da je Vaše obrazovanje zavidno i da ste veoma svestrani, iz kog razloga ste poželeli da dođete u SAD i na tim prostorima širite Vaša znanja?
SAD nisu bile moj prvi izbor. Posle nekoliko pokušaja da svoje školovanje nastavim u Rusiji i Kini, ničim izazvana desila se Amerika. Kakav paradoks, zar ne!? Tada sam već imao desetogodišnje učiteljsko iskustvo i svoj muzički svet koji sam obožavao. Međutim, moja tvrdoglavost i radoznalost odvele su me na ovaj kontinent. Ništa ovde nije bilo kako sam očekivao, ali kada počnes da plivaš, nema stajanja, jer ćes brzo potonuti. Ideja je bila da ovde provedem koju godinu, malo usavršim jezik i vratim se kući, svojoj školi, muzici i svom životu. Prošla je decenija, i dalje sam ovde.
,,Proleće u ogledalu” takmičenje je mladih talentovanih pevača u Čikagu koje je nekoliko godina za redom organizovao mesečni list Ogledalo. Da li smatrate da je takva manifestacija dobra prilika za predstavljanje mladih afirmisanih pevača u Čikagu i u kojoj meri je Vama pomogla?
Poznanstva koja sam stekao u Čikagu dovela su me do ,,Proleća u ogledalu”. Bila je to lepa manifestacija gde su se ljudi upoznavali, družili, a mladi talenti dobijali šansu. Na ,,Proleću” sam se pojavio dve godine za redom. Druge, 2013. godine dobijam prvu nagradu i eto tako, klupko je polako počeo da se odmotava.
Složićete sa sa mnom da je posao u prosveti jedan od najlepših poslova, ali da iziskuje mnogo svakodnevnog rada na sebi. Da li imate želju da se u SAD oprobate kao učitelj?
Posao u prosveti sam beskrajno voleo, ali eto, već desetak godina se njime ne bavim. Mislim da je danas sve to malo drugačije, naročito ovde u SAD, tako da o tome zaista nikada nisam razmišljao. Američki obrazovni sistem je vrlo specifičan, drugačiji i ukoliko se niste ovde školovali, treba previše vremena i energije da biste ga upoznali. Ni jedno ni drugo ja nisam imao.
Talenat i specifična boja glasa omogućavaju Vam da plivate dobro u svim muzičkim žanrovima, međutim, Vaš singl pripada žanru narodne muzike. Koji je bio prelomni trenutak u odabiru žanra? Da li je to možda bio predlog saradnika sa kojima ste snimili pesmu?
Lako je zaključiti da narodna muzika nije bila moj prvi izbor. Naravno da sam je slušao, nešto čak i voleo, ali sam pevao i živeo po nekim malo drugačijim partiturama. Međutim, narodna muzika se meni jednostavno dogodila i ja sam je prihvatio. Singl koji je tada snimljen apsolutno je imao smisla u tom trenutku. Hvala mojim prijateljima Slavici i Draganu koji su tu pesmu stvorili i koje ovom prilikom pozdravljam. Ako me pitate da li bih sada snimao tako nešto, odgovor je, definitivno ne. Ne zbog toga što mislim da je to bilo loše, već samo iz razloga što sam sada u nekom potpuno drugačijem životnom stadijumu.
Koji posao trenutno okupira Vašu pažnju i šta je ono čemu posvećujete najviše vremena?
Kao i većina nas koji živimo u Americi, a želimo da imamo pristojan zivot, posao je uglavnom to što nas svakodnevno najviše preokupira, jer u Americi ne može da se ,,raducka” i živi, kao što rekoh, pristojno. Bavim se administrativnim poslovima i računovodstvom u transportu i već godinama sam u tom biznisu. Naravno, kada vreme dozvoljava, putovanja i druženje sa prijateljima su deo moje životne rutine, pa relativno često takve trenutke volim i moram sebi da priuštim, jer su oni reset i podstrek da se nastavi dalje.
Kao neko ko je imao priliku da živi na oba kontinenta možete li napraviti paralelu života u Srbiji i SAD? Šta je ono što biste izdvojili kao najveću sličnost, ali i najveću razliku?
Amerika je teška zemlja sa jedne, a božanstvena sa druge strane, prepuna paradoksa i kontraverzi. U Americi je bitno upoznati sistem i pronaći način da se sa njim izboriš i od njega uzmeš ono što ti najviše odgovara. Ova zemlja definitivno nije za svakoga, jer mnogi se nisu snašli, ali nismo svi isti. Ljudi imaju različite afinitete, potrebe i životnu filozofiju. Srbija i Amerika nemaju mnogo sličnosti, sem što su obe, svaka na svoj način atraktivne zemlje. Već godinama sam mišljenja da je ovo zemlja koja će ti pruziti sve što želiš, ukoliko znaš da je iskoristiš na najbolji način. Obzirom da sam i dalje ovde, pretpostavljam da sam pronašao mehanizme i da sam u tome uspeo.
Kako bi izgledao jedan idealan, ispunjen dan Živka Kovačevića?
Ne znam kako bih Vam odgovorio na ovo pitanje, jer ja nisam čovek koji veruje u ideale, pa zato ne mogu definisati pojam idealnog. Postoje stvari koje volim da radim i njih se trudim da radim što češće, jer me one pokreću, ali ako ,,idealan” dan postoji, provešću ga sa ljudima koje volim, za svoju dušu nešto odsvirati, otpevati, pročitati stranicu neke dobre knjige, popiti dobru kafu… i dozvoliti takvom danu da se završi i ostavi neki svoj trag.
I za kraj ovog intervjua, možete li nam otkriti neke Vaše buduće planove?
Planovi definitivno postoje. Oni nisu nikakva tajna, ali isto tako nisu ni precizno definisani, niti uklesani u kamenu. Sada sam u takvom periodu svog života kada sebi mogu da priuštim da neke stvari više ne moram, već ih puštam da se dese kad pronađu pravi put. Planove poistovećujem sa željama, pa zato često ,,poželim”, a onda svoje želje i ispunjavam. Ono što je sigurno je da ću više vremena provoditi sa svojom porodicom i prijateljima, koji su mi svih ovih godina beskrajno nedostajali, a sve ostalo će se, kao što rekoh, dešavati.
Svestranom, telentovanom i ambicioznom mr Živku Kovačeviću želimo mnogo uspeha u daljem radu. Da se njegovi planovi i želje, kao i do sada uspešno realizuju.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA