Charles Keter je Amerikanac koga je prst sudbine doveo u Srbiju daleke 2010. godine kada je prvi put došao na nagovor prijatelja. Da bi apsurd bio veći, reč je o prijatelju kog je upoznao na Fejsbuk grupi posvećenoj ljudima koji ne vole Sjedinjene Američke Države.
– Moj život je trenutno podeljen na pola, negde do aprila sam u Novom Sadu, a onda putujem u Ameriku i tamo radim narednih par meseci, jer samo od srpske plate ne bih mogao da živim – kroz osmeh kaže Charles i dodaje da zbog toga može da kaže da je srpski gastarbajter.
I Čarls Keterić (ovo -ić dodali su mu Srbi koji ga već odavno smatraju svojim „bratom“ i sunarodnikom iako je zvanično pasoš naše zemlje dobio tek prošle godine), imao je štošta da kaže na račun Srpske Atine. Novi Sad opisuje kao idealno mesto za život zbog svoje multikulturalnosti, otvorenosti ali i sporog govora, jer srpski jezik još nije dovoljno savladao.
– Najviše me muče padeži i nije mi jasno zašto moram da tražim „jednu pljeskavicu“, a ne „jedna pljeskavica“. Prijatelj iz Leskovca me je, šaleći se sa mojim izgovorom pozivao da dođem da živim tamo, jer „u Leskovac nema padeži“ – priča Charles ističući kako ga oduševljavaju različitosti koje u našoj zemlji može da sretne.
Iako je u rodnom Ilinoisu bio menadžer za prodaju automobila i nije mogao da zamisli život bez svakodnevnog upravljanja četvoročkašem, živeći u Novom Sadu gotovo da bi mogao da zaboravi kako se vozi.
– Kada živiš u Novom Sadu svuda možeš da ideš peške. Na posao, u kafić, u prodavnicu… Sve ti je na dohvat ruke i u blizini. Zašto bih dođavola hteo da vozim auto ovde. Oduševljava me što u Novom Sadu možeš videti ljude kako šetaju i po najvećem minusu, centar grada je pešačka zona, a u Čikagu na primer nemaš trotoara, jer svi voze automobile. Išli bi i do prodavnice prekoputa autom, ako je ikako moguće.– kaže Amerikanac u svom prepoznatljivom tonu.
Pored svega što sam grad pruža, Charles ipak izdvaja jednu stvar – ljude!
– Novosađani su zaista fantastični ljudi. Jak utisak na mene je ostavila situacija kada sam u jednom kafiću zaboravio svoj mali „Apple Macbook“, a jedan momak je trčao za mnom ulicom da mi ga vrati. Jedna starija baka Vera koja živi u mojoj zgradi uvek mi donosi predivnu pitu sa višnjama, a roditelji mojih prijatelja šalju mi svoje specijalitete da probam, naročito u vreme slava, znajući da nisam previše dobar kuvar. Ujedno, nema boljeg grada koji bi mogao biti izabran za prestonicu kulture jer je broj dešavanja koja se svakodnevno organizuju u Novom Sadu impresivan. Zato se trudim da ga promovišem gde god i kako god mogu – zaključuje Čarls.
IZVOR: KURIR I FOTO: PRINTSCREEN