Branko Aleksić amaterski se bavi glumom u Čikagu. Upsešno nosi uloge u značajnim hit predstavama i kaže da je gluma za njega prilika da za neko vreme proživi tuđ život.
Jedna od najvažnijih uloga za njega je Vitomir, glavni lik u predstavi „Nebeski poker”, a sada uživa u pripremi “Urnebesne tragedije” u kojoj igra Vasilija, a čija je premijera 1, 2. i 3. marta u Skokie teatru.
Kako je bilo tokom priprema za predstavu „Nebeski poker”?
Amaterizam za mene znači ljubav, a ono što volim nikada mi nije teško i u tome uživam. Uživam u svakoj predstavi ali bez muke nema nauke pa je tako i sa probama. Ponekad je baš naporno ali to je i prilika da se družim sa meni izuzetno dragim ljudima sa kojima delim istu ljubav. Tu ne mogu, a da ne pomenem Milana Andrijanića koji piše i režira naše predstave. Neuništiva energija i večiti smešak na licu. Uz njega je sve lakše. U poslednje dve predstave sam glumio srpske seljake i ako postoje uloge koje volim više od ostalih to su te. Tu ja ne glumim, ja sam tu medium kroz koga govore Radojko, Vitomir i ko zna koliko još njih čije gene nosim. Ja na bini samo proživim deo njihove životne priče, objašnjava Branko Aleksić.
Glavna uloga u ovako velikoj predstavi je odgovornost, čast, koliko Vam znači?
Milan Andrijanić mi je odavno govorio da ima nešto napisano i da bi hteo da čuje moje miljenje. Tako mi to on pošalje dok sam bio na odmoru. Pročitam prve četiri scene, oduševim se i odmah mu napišem da bi bio greh da se to ne igra. Pitam, ako se odluči da postavi komad, šta bih ja tu igrao, da bih naučio tekst dok sam na odmoru. Kaže spremamo u septembru, a ja ako se slažem, on bi da igram Vitomira. Ja oduševljen. U prvoj sceni nema Vitomira, u drugoj nešto bolestan, ima duhovit tekst, u trećoj ga opet nema, a u četvrtoj mrtav leži na odru. Pošto nisam pročitao scenario do kraja, mislim to je to i napišem mu da pristajem. Nastavim da čitam kad ti moj Vitomir vaskrsnu pa ne silazi s bine do kraja predstave. Iskreno, jesam se malo uplašio i dužine teksta, a samim tim i odgovornosti, ali bilo mi je drago jer sam se na prvi pogled zaljubio u Vitomira i to što Milan, koga neizmerno poštujem, ima poverenja u mene i misli da ja to mogu. Najviše me je plašio razgovor sa Svetim Petrom jer mu je glas išao sa trake i jedna moja greška mogla je da dovede do “ja u klin, a Sveti Petar u ploču “.
Od kada počinje Vaše interesovanje za umetnost, za glumu?
Pored aktivnog bavljenja sportom, kao srednjoškolac, pisao sam pesme, komponovao, svirao gitaru i usnu harmoniku, pevao u školskom horu, horu “Abrašević”, učestvovao u školskim predstavama, kasnije bio u amaterskom pozorištu “Osa” i na kraju svirao gitaru u KUD “Gradac”. Sa njima sam došao ovde, rešio da ostanem malo da vidim kako izgleda Amerika i evo me, još sam tu. Prvu srpsku predstavu koju sam ovde gledao bila je Nušićeva “Gospođa ministarka”. Očekivao sam da vidim neku grupu ljudi koja sriče srpski jezik i polupevuši tekst. Umesto toga uživao sam u predstavi u kojoj su i statisti bili fantastični, a ministarka, Slavica Petrović, veličanstvena. Sećam se da mi je tad proradio crv koji me je, ne sećam se kako, doveo kod Milana. Verovatno jer je moj sin tada igrao folklor kod njega i polako počinjao da glumi. Tu u “Srpskom pozorištu Čikago”, zavoleo sam te ljude i nekako postao zavisan i od njih i od pozornice. Čim završimo predstavu odmah mi nedostaju. Volim i lica i oči publike. Uvek je aplauz na kraju. ali lica i oči ti sve govore, zbog nih i postoji sve ovo, priča Branko Aleksić.
Koliko je bitno za našu zajednicu u Americi da se širi kultura i ostavljaju takvi tragovi poput predstava, šta prenosite mlađim generacijama?
Već i vrapci znaju, koliko se puta reklo i stalno ponavlja, koliko je kultura bitna za jednu naciju ali ne znam koliko pozorište može da utiče na kulturno uzdizanje našeg ovdašnjeg i ondašnjeg naroda. Ne možeš čoveku promeniti ukus na silu. Znam ljude koji su mi rekli da nisu znali da postoji srpsko pozorište u Čikagu i da im obavezno javim kad bude sledeća predstava. Redovno im šaljem poruke ali se još nisu pojavili. Mali broj njih, pošto su odgledali svoju prvu predstavu, postali su redovni posetioci pozorišta. Po mojoj proceni oko osamsto ljudi redovno posećuje pozorišne predstave i taj broj se jako sporo povećava, ako se uopšte povećava. Da je to tačno govori i to da poseta nije zakazala ni kada je istog dana gostovala neka poznata zvezda novokomponovanih poljoprivrednih šlagera. Tako je i u mom rodnom gradu. Osamdeset hiljada ljudi, a ceo grad živi od hiljadu ljudi. Možda su tome kriva i pozorišta, trenutno ih ovde imamo tri. Ne sećam se da smo ikada igrali pred polupraznom salom, a uvek igramo tri dana, i tu je predstavi kraj. Krećemo da spremamo novu.
Savet za mlade?
Nije lako deliti savete mlađima. Bio sam mlad i iz sopstvenog iskustva znam da mladi “sve bolje znaju od starijih koji su izgubili korak sa vremenom”. Ako me ipak neko bude čuo i uzeo za ozbiljno rekao bih im da dođu u pozorište ako su spremni da se igraju, a ako su previše zauzeti i umorni neka nađu vremena da dođu i vide nas kako se igramo. Možda će onda promeniti mišljenje, a u svakom slučaju neće požaliti.
Šta je za Vas gluma, pozorište, šta Vam donosi i šta Vi dajete publici?
Mislim da sam posredno, do sada odgovorio na ovo pitanje ali gluma je za mene prilika da za neko vreme proživim tuđi život. Primetili ste možda da veoma često u predstavama menjam svoj izgled. Da bih živeo nečiji lik moram da zamislim i kako bi on trebalo da izgleda i trudim se da tome prilagodim i svoj izgled. Šta mi znači pozorište? Stvarno ne znam odgovor na ovo pitanje ali znam da ne mogu bez njega. Nije to samo gluma, kad sam u Srbiji ne propuštam ni jednu predstavu profesionalnog pozorišta u Šapcu. Verovatno stvar ukusa, ali to je za mene najbolje srpsko pozorište sa najboljim repertoarom. Imam šezdeset sedam godina, penzioner sam i osim plivanja na koje idem kad se dobro posvađam sa sobom, verovatno da bih bio veoma inertan da mi nije pozorišta. Sa pozorištem imam obavezu da negde idem i da o nečemu razmišljam.
Gde Vas možemo uskoro gledati?
Premijera predstave u kojoj trenutno učestvujem, je 1, 2. i 3. marta, a ja sam totalno opsednut novim likom. Kad se za sekund probudim dok se okrećem u krevetu, Vasilije govori baš kako treba monolog koji me je dotle mučio. Publici dajem baš tog koga u tom momentu predstavljam. Namerno ne kažem glumim jer glumim na probama, a kad počne predstava ja više nisam ja. Trenutno pozorište “Mira Sremčević” sprema predstavu “Urnebesna tragedija” Dušana Kovačevića u režiji Slavice Petrović. Ja tu igram Vasilija, dugogodišnjeg pacijenta duševne bolnice koji se upravo oženio pacijentkinjom iste bolnice. Igraće se u pozorištu u Skokiju. Stvarno su mi sve uloge drage i teško mogu da se odlučim ali hajde da kažem Vitomir. Nemojte misliti da je to zato što sam, u toj ulozi, do sada najduže vremena proveo na bini. U „Misiji Haliard” sam, kako bi pogrešno rekli, imao veliku ulogu. Nema malih i velikih uloga. To je dokazala Zoka u “Nebeskom pokeru”. Takoreći bez teksta maestralno je odigrala babu, Vitomirovu taštu, ističe Branko Aleksić.
Kakao uspevate da uskladite ostale obaveze sa bavljenjem pozorištem?
Sada je lako od kad sam u penziji. Imam sve vreme ovog sveta. Nekada sam malo više odsustvovao sa proba jer bih se zatekao na putu, a probe su kao za inat uvek sredinom nedelje. Na mesec dana ili malo pre premijere prestao bih da radim, posvetio se predstavi i živeo punim plućima.
Planovi za dalje?
U Compass Areni na trećem spratu, 11. februara, Stefan Jeftović, ovdašnje dete, a profesionalni glumac u Srbiji, Dejan Glišović i ja, na gitarama, pravimo veče poezije. Nećemo samo recitovati već ćemo i pevati, a nakon programa biće divna muzika. Nakon predstave, sredinom marta, idem u rodni kraj gde ću provesti i deo leta, a posle videćemo. Ako mi Bog podari zdravlje i ako bude neke uloge za mene, eto me opet. Ako ne, savršeno se osećam i u publici.
Poruka za kraj, za naše čitaoce?
Ne zamerite mi ako sam bio preopširan. Nijedan glumac, profesionalni ili amaterski ne ume da stane kad ga štagod priupitaju. Sreća vaša što ovo nije bilo u kafani, tu tek nema kraja. Najvažnije, ništa vas nisam slagao. Hvala na strpljenju, završava u svom stilu Branko Aleksić.
U iščekivanju novih predstava, naše je da pozovemo sve na predstojeće premijere u Čikagu, nabavite karte na vreme za “Urnebesnu tragediju”, koja će biti izvedena 1, 2. i 3. marta. Pre toga, 11. marta uživaćemo u muzičko-poetskoj večeri u Compass areni. Dok pratimo Branka Aleksića i sve njegove kolege, naša je poruka: Uz umetnost je život bogatiji!
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA