Kada odrastate u porodici umetnika nesumnjivo da ćete i sami postati umetnik. Vladimir Kulenović, jedan je od najboljih dirigenata u SAD. Rođen je 1980. godine u Beogradu. Školovao se takođe u Beogradu u vreme koje nije bilo najbezbednije za sam život, a kamoli za usavršavanje i postizanje uspeha.
Međutim, Vladimir Kulenović je uspeo svojim talentom da osvoji Ameriku. Scena, velike dvorane i koncertne sale mesta su gde ovaj umetnik nesebično daje sebe. One prikazuju njege onakvim kakav on zaista jeste, motivisan, predan, talentovan i iskren. Ovaj umetnik voli muziku iskreno i njome se posvećeno bavi.
Jednom prilikom ste izjavili da je Vaša majka mnogo verovala u Vas, da Vam je bila velika podrška i da nije bilo te njene bezuslovne podrške ne bi bilo ni muzike u Vašem životu. Da li mislite da je ono što ste od roditelja naučili bilo presudno za Vas kao ličnost i Vas kao umetnika?
Apsolutno i takođe verujem da je to uvek tako za svakoga. Roditelji uvek imaju uticaja na razvoj i to je prirodna činjenica. Da li je taj uticaj svestan i nameran ili nesvestan i slučajan, to ne menja činjenicu da je njihova odgovornost uvek prisutna. Moji roditelji su ozbiljni umetnici i profesori, ali oni su bili samo primer. Bili su jako mudri u tome da dozvole prirodan razvoj moje motivacije da postanem umetnik, i nisu me ohrabrivali, nagovarali ili terali. Znali su da je prirodna motivacija najsnažnija, ali su bili tu kada je mišljenje i znanje bilo potrebno.
Završili ste srednju muzičku školu u Beogradu, odsek klavir. Kakva sećanja nosite iz tog perioda života?
Divna, iako je vreme u Beogradu ‘90-ih bilo teško. Imao sam sreću da radim sa sjajnim profesorima koji su u tim godinama imali veliku ulogu u mom razvoju. Ja sam se namerno i svojeglavo vratio iz Amerike 1993. godine u Beograd, baš zato što sam shvatio da to što mi je muzičko obrazovanje u Srbiji pružilo nisam mogao da dobijem u Americi, koja surovom diferencijacijom onih koji imaju novac i onih koji nemaju pravi selekciju obrazovanja. U Srbiji, još uvek, to je bazirano na talentu u selekciji mladih ljudi. U Americi, nažalost, u realnosti života ta diferencijacija je finansijska i ja mislim da je to izuzetno pogrešno.
Ispričajte nam na koji način je Vaša baka uticala na to da Vi danas postanete izvrstan dirigent?
Moja baka Vera Crvenčanin je bila pozorišni reditelj. Ona me je periodično vodila na svoje probe u pozorištu, gde sam kao mali prisustvovao procesu proba i posmatrao njen rad sa glumcima. Indirektno, shvatio sam da je najvažniji proces za reproduktivnog umetnika proces identifikacije. Kada glumac kroz absorbiranje uloge postane karakter, umetnik efektno prođe kroz vrata iz ovog realnog sveta u svet mašte i kreativnosti. Jedino tada, umetnost je moguća. To je najvažnija lekcija koju sam ikada dobio. Za dirigenta je to jako važno, jer kao i reditelj, dirigent mora voditi taj proces identifikacije muzičara sa kojima radi.
Posle završenih studija u Beogradu, Vladimir Kulenović se seli u Ameriku kod oca Vuka. Kako su izgledali prvi dani života na totalno drugom kontinentu sveta?
Dobro je što sam sačekao da u Ameriku dođem kao relativno formirana individua. To čoveku dozvoljava da ima realan pogled na stvari u svetu koji ima jako mnogo dimnih zavesa i zabluda. Ako je generalizujemo (što je uvek pogrešno) Amerika je materijalističko društvo i to je za umetnika sredina u kojoj će imati puno izazova. Važno je da ti izazovi ne promene vaš identitet i integritet kao umetnika, ističe Vladimir Kulenović.
Kao diplomac muzičke akademije Džulijard – najprestižnijeg konzervatorijuma na svetu, šta mislite šta je to što ga čini toliko posebnim i najboljim? Da li je to sama strategija i način na koji profesori prenose znanje studentima, ili nešto totalno drugo?
Prestižnost kao i same mogućnosti i prednosti Džulijarda su očigledne. Ono što nije, je da je to u najboljem mogućem smislu proizvod ljudi koji su u tom datom momentu tamo. Institucija i njen sistem su definitivno deo sveobuhvatne strategije, discipline i nivoa. Međutim, to nije najvažnije. Ono što je važnije su profesori i kolege sa kojima radite. Bilo je divno biti u osinjaku svetskih talenata koji sa vama rade bez predaha, u zanosu inspiracije i težnji za najviši nivo kreativnog i tehničkog izražaja. Kada bi mogao ceo život da ostanem u takvom mestu to bi bilo sjajno. Nažalost, ostatak sveta izgleda kao da je mediokritet zadovoljavajući u poređenju sa neprikosnovanim perfekcionizmom kojim ta škola odiše. Muzičar može da ode iz Džulijarda, kad dimplomira, ali Džulijard nikada neće otići iz njega. To mesto ostaje u nama.
U kom momentu ste shvatili da je dirigovanje poziv na kom ćete nastaviti da radite i težite?
Oduvek. Imao sam dve i po ili tri godine kada su me roditelji uslikali sa dirigentskom palicom. Ja se zaista i ne sećam. Kažu da sam se njome igrao i da sam u toj igri pravio prve dirigentske pokrete kojih tada naravno nisam ni bio svestan.
Imali smo prilike da čujemo da se muzikom ne bavite zbog nagrada. Ta činjenica svedoči tome da ste Vi istinski umetnik, umetnik koji se isključivo muzikom bavi radi nje same. Neosporno je ipak da takvog muzičara kao što ste Vi prate velike nagrade i priznanja. Da li bi mogli da izdvojite jednu koja je za Vas bila posebna?
Nagrade nikada ne smeju da budu cilj. One su posledica vašeg rada. Toliko puta najbolji rad nije nagrađen, a nekada nažalost i suprotno. Solti nagrada je bila posebna. Za razliku od ostalih, komitet Sir Georg Solti nagrade dolazi na koncerte finalista, dok kandidati ne znaju da je komitet tu. Vidite, to je jako mudro. To znači da mi ne dirigujemo za nagradu – nego dobijamo nagradu zbog dirigovanja. U ostalim slučajevima, slažem se sa Bartokom koji je rekao: “Takmičenja su za konje”. Ja ostajem ponosan magarac.
Savršen ste primer mladima da se veliki trud i rad uvek isplate i nadomeste sve žrtve. 2015. godine izabrani ste za zaslužnog građanina Čikaga u oblasti klasične muzike. Posle svih borbi koji ste imali u periodu seljenja iz Srbije u Ameriku da li je to priznanje dokaz da se sa jasno postavljenim životnim ciljem snovi lako ostvaruju?
Još jedno priznanje za koje nisam bio svestan i koje se desilo spontano prizvano radom. Snovi se obično lako ne ostvaruju, ali teškoća je neprimetna ako ste iskreno motivisani. Tada će žrtvovanje biti opravdano i disciplina prirodna. Važno je da ne pravite kompromise, ali je to ujedno i jako teško.
Za sve ove godine Vašeg rada nastupali ste sa mnogim umetnicima. Ne sumnjamo da je svaka saradnja ostavila poseban utisak. 7. Oktobra 2016. u dvorani I.M.Kolarca, prvi put sa Vašim tadašnjim orkestrom izvodite premijeru očeve kompozicije ,,Boreas, Bog severnog vetra“. Radilo se o jeziku čiju ste svaku reč razumeli, pa opišite nam taj nesvakidašnji nastup?
Odrastao sam u svakodnevnom prisustvu kreativnog rada mog oca Vuka Kulenovića, koji je najveći kompozitor kojeg sam znao. Kroz njega, ja sam shvatio šta je muzika i kako se rađa. Bilo je toliko vredno, važno i divno imati retku priliku da premijerno izvedem delo svog oca u našem gradu, sa našim orkestrom i za našu publiku. On više nije sa nama, tako da tu priliku više nećemo imati, ali njegov rad ostaje besmrtan.
Neko ste ko ne sudi nijednom muzičkom žanru. Poštujete svaku muziku koja je iskrena. Koji je to žanr koji privatno pored klasične muzike volite da slušate?
Da, ljudi vole da stavljaju etikete na sve, pa i na stvari na koje se ne bi trebalo lepiti, kao na primer umetnost. Šta god ima iskren i važan izražaj je dovoljno da me preokupira. Žanr je ambalaža, koja mene nikad nije zanimala. Da bi došli do sadržaja, morate da otvorite ili pocepate ambalažu.
Pored muzike gajite veliku ljubav prema plivanju, ronjenju i tenisu. Kakav je Vladimir Kulenović kada se nađe u tim sportovima i šta je to što ste naučili baveći se njima?
Ronjenje i plivanje je uvek bilo jako važno za mene. To mi je ostalo od oca Vuka, sa kojim sam ronio i plivao dubine i distance koje su bile sulude za obične ljude. Kada ronite na dah 4min na 40m, i plivate oko 10km, imate priliku da dođete u susret sa pravim sobom. U kontaktu sa prirodom van ovog kontrolisanog sveta. To je svet iz kog umetnost dolazi, ne ovaj ‘naučen’ svet u kome ste bezbedni. Doduše, jednom sam završio u bolnici posle unutrašnjeg krvarenja u plućima, tako da više ne ronim na tolike dubine na dah. Ali važno je bilo imati to iskustvo sa stanovišta formativne gradnje i traženja sebe. Za svakog je to drugačije.
Za kraj ovog intervjua voleli bismo da nam kažete šta je po Vašem mišljenju uloga muzičara u životu? Da li mislite da muzika leči?
U muzici je sve. Sve što je nemoguće reći i objasniti, sve što nije dozvoljeno uraditi, sve je tu. Kao što je Ivo Andrić u knjizi ,,Znakovi pore puta’’ rekao: “Svaki ti je vrag u moje libro zapisan’’. Mi muzičari imamo ulogu da te znakove držimo u životu, da ih protumačimo i prevedemo. Svaki taj znak, svaka nota je nikla u životu jednog kompozitora. Naše je da je vratimo u život muzičara i slušalaca. Da, muzika leči – muzika izlečuje smrt.
Možemo da zaključimo da je uspeh neosporan ako to što radite, radite posvećeno i sa puno ljubavi. Vladimiru Kulenoviću želimo da ostvari sve svoje snove, a zasigurno je da će se o ovakvom umetniku dugo pričati jer toliko toga je ostavio vredno muzici.
PIŠE: MARIJA POPOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA