Maša Dakić Ocokoljić je srpska glumica, rodom iz Pančeva. Kreativna i šarmatna glumica sada živi u Njujorku gde sa svojim suprugom vodi jedan od omiljenijih srpskih restorana na Menhetnu, restoran „Kafana“. Ljubav prema filmu i glumi neguje kroz saradnju sa Tribeca Film Festivalom koji se održava na Menhetnu.
Maša Dakić Ocokoljić je multitalentovana glumica prepoznatljivog glasa koju smo gledali u filmovima Gorana Markovića „Kordon“, „Slepi putnik na brodu ludaka“, „Delirijum tremens“. U srpskim pozorištima je sarađivala sa mnogim velikim rediteljima, a sinhronizovala je i omiljene dečje crtane junake: Jagodicu Bobicu, Fifi, Zvončicu, Štrumfetu i druge.
Mašo, ti si se u Ameriku selila više puta. Kada si prvi put otišla u Ameriku i zašto si odlučila da tamo i ostaneš?
Imam odnos sa Njujorkom duže nego što živim u njemu i oduvek sam verovala da ovde mogu da imam bolji i kvalitetniji život. Za vreme bombardovanja, 1999. godine došla sam u Njujork i u srpskoj crkvi Svetog Save upoznala sam Veru. U tom trenutku, ta potpuno nepoznata žena, izrazila je želju da me odvede u školu u koju ide i njena ćerka, kako bih ja provodila vreme sa svojom generacijom. Upisala me je u jednu od prestižnih privatnih škola koja se zove „Filston“ i omogućila mi jedno američko iskustvo kojeg se i dan danas sećam sa oduševljenjem, a koje je obojilo moj odnos prema Americi. Nakon tog letnjeg polugodišta, ostala sam još pola godine i pohađala državnu školu, da bih se onda vratila u Pančevo, završila gimnaziju i upisala Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Nakon završenog fakulteta, vratila sam se u Njujork gde sam provela dve godine na Lee Strasberg Institutu, a onda sam sa tim novim znanjem opet otišla u Beograd i narednih sedam godina igrala u pozorištima i na filmu. Najzad, krajem 2014-e sam odlučila sam da se trajno preselim u Ameriku jer je Coja, koji je sada moj muž, živeo u Njujorku, tako da je na kraju ljubav bila odlučujući faktor.
Glumom se baviš već dugi niz godina. Kada zapravo počinje tvoje interesovanje za glumu?
Počelo je otprilike sa nekih 13 godina kada su me roditelji prijavili na oglas koji je bio objavljen u “Politici“ u kojem su se tražili glumci za film “Prva ljubav Ane Morave”. Nakon nekoliko kastinga, dobila sam glavnu ulogu. U tom filmu igrala sam sa nekim od najvećih imena jugoslovenskog filma, poput Ljilje Blagojević, Dragana Nikolića, Bate Živojinovića, Nede Arnerić, Svetozara Cvetkovića i drugih. Nikada neću zaboraviti reči Milene Dravić koja mi je tada rekla: „Od sada si glumica. Ko jednom okusi glumu, ne može nikada da je ostavi.“ Taj film nikada nije završen iz finasijskih razloga, a ja sam se tada zarazila glumom i nastavila da pratim sva dešavanja iz te oblasti. Pred završetak srednje škole upisala sam se u dramski studio Jasmine Večanski u Pančevu, i na taj način još dublje uplivala u svet glume. Moji najbliži prijatelji su stečeni upravo u tom dramskom studiju i to su prijateljstva koja traju zauvek.
Imaš veliko iskustvo u filmu ali i u pozorištu. Na koje svoje projekte si najponosnija?
Najponosnija sam na kratki film „Zalet“ koji sam napisala i producirala sa mojom kumom Milenom Predić, gde smo igrale i glavne uloge uz Emira Kusturicu i Gael Garcia Bernala. Film je sniman na Kustendorfu i mnogo sam proputovala sa tim filmom. Zahvaljujući tom filmu dobila sam i ulogu u Londonu, u predstavi koju je režirao glumac Adrian Dunbar, gde sam nastupala sa Brodski kvartetom, jednim od najboljih gudačkih kvarteta na svetu. Ponosna sam na saradnju sa rediteljima poput Aleksandra Popovskog, Anje Suše i Igora Vuka Torbice, a omiljena filmska uloga mi je uloga sestre Elene u filmu „Slepi putnik na brodu ludaka“.
Kada je u pitanju tvoja glumačka karijera, ti se ipak vrlo rado vraćaš u Srbiju kada imaš snimanja. Da li u Americi održavaš kontakt sa filmskom industrijom?
Kontakt sa filmskom industrijom u Americi održavam tako što već pet godina sezonski radim za Tribeca Film Festival i na taj način sam u toku sa nezavisnim filmom u Americi. Takođe imam priliku i da upoznam sjajne ljude, scenariste, glumce, reditelje i da sa njima razmenjujem profesionalna iskustva. Kroz taj posao koji je producentsko-organizatorske prirode svake godine po nekoliko meseci provedem u epicentru filmske industrije. Ove godine sam na tom festivalu imala sjajan tim ljudi sa kojima sam radila i rodila se ideja da mi napravimo naš film, pa ću u budućem periodu možda razviti i neke svoje projekte u Americi. U Njujorku sam učestvovala u nekoliko projekata, a posebno mogu da izdvojim predstavu koju sam izvodila premijerno po tekstu Nobelovke Elfride Jelinek „On the Royal Road – Burgher King“. Imala sam priliku da i lično komuniciram sa njom i tada sam se osećala kao internacionalni umetnik.
Uz glumu baviš se produkcijom i sinhronizacijom crtanih likova, ali pored toga uspevaš i da sa suprugom učestvuješ u vođenju vašeg restorana „Kafana“ na Menhetnu.
Produkcijom sam počela da se bavim tako što sam producirala kratki film „Zalet“ i dopala mi se energija koju produkcijski posao nosi sa sobom. Nakon tog projekta radila sam u produkcijskoj kući Tuna Fish Studio i zajedno sa njima producirala veb seriju „Samo kažem“. Ipak, kada bih mogla da biram, najviše bih volela da se u Americi bavim pozajmljivanjem glasova animiranim likovima. Pri sinhronizaciji vi samo svojim glasom donosite energiju i emociju liku i to je nešto što me veoma inspiriše kao glumicu. Pozajmljivala sam glas za serijal „Teletabisi“, a zatim je usledio serijal “Pokemoni”, “Jagodica Bobica”, “Štrumfovi”, “Ledeno doba” i drugi. Sada, Njujork je moja baza, i od kada je krenula pandemija korona virusa, odlučila sam da pomognem suprugu oko vođenja „Kafane“, što dosta liči na neke aspekte produkcijskog posla. Uvela sam dostavu, napravila novi vebsajt, i generalno mnogo više učestvujem u porodičnom biznisu što mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Čak mogu da koristim i svoje glumačke sposobnosti, prilikom služenja i zabavljanja naših gostiju u restoranu, što mi najviše prija.
Da li imaš neku anaegdotu kroz karijeru koju posebno pamtiš?
Jednom sam se vozila taksijem i pričala sam sa tatom telefonom. Kada sam završila razgovor taksista me je pitao: „Da niste vi možda Jagodica Bobica?“. Meni je prijalo što je prepoznao moj glas i ponosno sam rekla da jesam, a on me ljubazno zamolio da do kraja vožnje ne progovaram. Zatim je objasnio da njegova ćerka samo to gleda po celi dan i da je zbog „Jagodice Bobice“ propustio i fudbalska prvenstva i košarkaške utakmice i ne može više da sluša moj glas. Međutim kada smo stigli na odredište, on nije hteo da mi naplati vožnju tako da se sve lepo završilo.
Da li bi Njujork preporučila za život i profesionalni razvoj mladim kolegama?
Nigde nije jednostavno postići uspeh. I zato mi se čini da je važno da ako u Ameriku dolazite u nekim zrelijim godinama, dođete kroz već postojeći rad koji će vas predstavljati. Ako niste rasli i razvijali se sa nekim gradom, a samim tim i sa ljudima koji će vam pomagati da napredujete, onda će vas novoj sredini najbolje predstaviti neki vaš projekat. Ako već planirate da uložite neverovatan trud za dolazak i opstanak u Njujorku ili bilo kom drugom velikom gradu, pokušajte da tu istu energiju kanališete u Srbiji, sa ljudima koje već poznajete i napravite projekat kojim ćete moći da se izdvojite iz mase ljudi koji pokušavaju da postignu uspeh u Americi.
Glumica Maša Dakić Ocokoljić uživa u raznim novim poslovima u Njujorku i ostaje otvorena za sve mogućnosti koje joj se u životu pružaju. U Njujorku vodi srećan i ispunjen život dok pomaže suprugu u vođenju restorana “Kafana”. Saradnja sa Tribeca Film Festival je drži u miljeu koji joj prija i ne dozvoljava da ta ljubav prema filmu i umetnosti u potpunosti zgasne. Mi se nadamo da ćemo je uskoro opet videti i na filmskom platnu, a za više informacija posetite njen Instagram profil.
PIŠE: MARINA VUČKOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA