Suzana Sjeničić je mlada i uspešna psihoterapeutkinja koja živi i radi u Njujorku. Njena uža specijalnost je rad sa osobama koje pate od anksioznosti.
Autor je knjige „Oslobođeni anksioznosti“, koja je izazvala ogromno interesovanje kod najšire publike. Uskoro priprema i aplikaciju koja će biti korak bliže svima koji se bore sa ovim problemom.
Kako dolazite u Ameriku?
Došla sam u Njujork 2004. godine, sa porodicom, sa roditeljima. Priča je prilično zanimljiva, nismo imali plan da dolazimo. Moja je mama igrala lutriju iz šale sa kolegama na poslu. Tata i ja smo se šalili s njom, govoreći da nema šanse da je izvuku, čak nismo hteli ni da idemo da se slikamo. I eto, posle godinu dana, dok smo se spremali da posetimo baku u Sloveniji, dobili smo pismo iz Amerike, sa obaveštenjem da smo dobili zelene karte. Ideja nam je bila da probamo, da ako nam se sviđa ostanemo, ako ne, ostavimo i mogućnost da se vratimo u Srbiju. Ipak, brzo smo se navikli na život ovde. U to vreme bilo je ekonomski teško u Srbiji, tako da nam je Amerika pružila mnogo više mogućnosti za obrazovanje, i iz ove tačke gledišta, to je bio pravi korak. Tek kada je moja prva knjiga izašla iz štampe, u potpunosti sam shvatila da sam, živeći i radeći u Americi, mnogo više uradila ne samo za sebe, već i za naše ljude u Srbiji, nego da smo ostali, priča iskreno Suzana Sjeničić.
Kada ste shvatili da je psihologija ono čime želite da se bavite?
Psihologija mi nije bila u planu. Volela sam jezike, u Ameriku smo stigli kada sam ja bila srednjoškolka, sačekali smo da u Srbiji završim osmi razred, i onda smo se preselili. Prvo sam krenula na glumu, a roditelji su bili uz mene, ma šta ja izabrala kao budući poziv. Već na prvoj godini, jedna me je profesorka pozvala na razgovor i pitala da li sam svesna da živim u Njujorku, i da ovde skoro svi dolaze da se oprobaju u glumi. Dala mi je savet da se treba baviti nečim drugim, a da gluma može da bude nešto što bih radila uporedo. Oduvek sam volela da razgovaram sa ljudima, da otkrivam misterije uma, i poslušala sam profesorku. Prebacila sam se na psihologiju. Psihologija me brzo obuzela, i nisam se vraćala na glumu. Radoznalost me odvela do psihologije, kroz osmeh nam priča Suzana Sjeničić.
Danas imate privatnu praksu, uspešan ste psihoterapeut?
Imam svoju privatnu ordinaciju, od početka studija psihologije moja je želja bila da se bavim psihoterapijom, i sada sam zadovoljna. Moji su klijenti Amerikanci i stranci koji dolaze sa svih strana sveta, verujte, najmanje imam klijente sa Balkana. Moguće je da je to i zbog toga što smo mi Balkanci dugo bili jako zatvoreni za psihoterapiju, kod nas je to i dalje velika stigma. Ipak u poslednje vreme mi se javlja više naših ljudi, zato što je malo psihoterapeuta u Njujorku koji govore i srpski jezik. A javljaju se i od kada je moja knjiga zaživela, pa su tako čuli za moj rad.
Zašto baš anksioznost birate kao užu specijalnost?
Anksioznost je interesantna, za tu oblast imam dodatne sertifikate, jer sam se edukovala i nakon fakulteta, dosta sam usavršavala rad na tom problemu. Otvoreno pričam svima i da sam imala lični motiv, moja je majka ovde dobila dijagnozu – anksioznost, pre nekoliko godina, te me je sve to poguralo baš u tom pravcu. Dok sam se usavršavala, bolje sam je razumela, uz nju sam mnogo naučila o anksioznosti, tada kada se njoj to dešava, ja sam bila na magistarskim studijama. I na taj način sam mnogo naučila o anksioznosti, tako danas mnogo bolje razumem svoje klijente. Dugo sam sa mamom razgovarala o tom iskustvu, i baš zahvaljujući njoj imam dosta uspeha u tretmanu anksioznih poremećaja, otkriva nam svoju intimnu priču Suzana Sjeničić.
Otkud sada da je anksioznost sve češća, je li to problem savremenog čoveka?
Anksioznost je postojala oduvek, ali je dugo nismo prepoznavali tako lako. Ipak, definitivno se pogoršava ovaj problem samim tim što se razvija tehnologija i menja način života, a ljudi nisu naviknuti na takav tempo, naši nervni sistemi jednostavno nisu spremni za ovaj nivo ubrzanog života. Ponekad čak anksioznost i nije loša, može u nekom trenutku da nas upozori, recimo ako smo na putu i anksioznost se aktivira, upozori nas da ne doživimo saobraćajnu nezgodu! Ipak, najčešće dolazi u trenucima kada nije primerena, i tada prerasta u problem.
Šta je anksioznost, kako se manifestuje?
Može da bude strah, može da bude briga, postoji čitava skala anksioznosti, od nervoze do paničnih napada, osećaja poput intuicije da će se nešto loše dogoditi, neosnovanog straha, prevelika briga, za nešto što će se možda dogoditi, a ne znamo da li će, to može da bude i kajanje što se nešto događalo ranije. Kod mnogih ljudi se javljaju fizički simptomi, mnogi moji klijenti nisu imali brigu, već dugotrajne glavobolje, bol u stomaku, lupanje srca, bol u mišićima, a to je sve povezano sa adrenalinom, fizički se osećate loše, mišići se grče, jer se telo tako sprema za borbu ili za beg!
Kako da prepoznamo anksioznost, da znamo da to nije nešto drugo, trenutno?
Ukoliko ne prestaju simptomi šta god pokušali, u smislu tehnika opuštanja, ukoliko osećate nelagodnost usled nagomilanih emocija koje niste procesovali, zbog velikog straha koji ne prestaje. Ukoliko imate navedene fizičke simptome, a posetili ste lekara i nema naznaka da nešto drugo nije u redu, verovatno su posledica anksioznosti. Pandemija je odličan primer, jer ako ima velikog stresa koji smo doživeli u prošlosti, telo nam se prepuni emocijama i upozorava nas da od svega toga moramo da se očistimo, u suprotnom ne možemo da krenemo dalje.
A kako se čistimo?
Brigom o sebi i procesovanjem emocija na vreme. Moramo da odvojimo vreme samo za sebe, nema tu velike mudrosti. Pola sata dnevno je dovoljno, nekada je važno da se započne dan laganije, da ne idemo odmah čim otvorimo oči na imejl i telefon, već da dan počnemo nekom laganom kafom, čitanjem knjige, pisanjem dnevnika, jogom, meditacijom, da uradimo ujutru, ili tokom dana, nešto samo za sebe, savetuje Suzana Sjeničić. Bitno je takođe da se zaustavite tokom dana, makar na pet minuta. Ta pauza vam onda skroz okrene dan. Vidite kakva vam je energija, jeste li jeli, da li ste žedni, zapitajte se šta vam je potrebno u tom trenutku. Ako radimo dovoljno na sebi, možemo da izbegnemo napade anksioznosti.
Kako se leči anksioznost?
Anksioznost nije došla odjednom, za dva dana, tako da ne može ni da nestane brzo, niti sama od sebe. Neophodna je stručna pomoć. Ne leči se lekovima, lekovi su samo flaster, lekovi mogu da umanje trenutne simptome, poput lupanja srca, ali anksioznost se vraća prestankom uzimanja lekova. Neophodne su kognitivno bihevioralne vežbe, neophodna je terapija. Potrebno je da se uspostavi konekcija između uma i tela, da promenimo štetne obrasce, pre svega kroz razgovor sa psihoterapeutom. Čovek treba da se uči kako da se izbori sa anksioznošću, zatvaranjem poglavlja iz prošlosti.
Koliko može da traje lečenje?
To je individualno, zavisi od osobe, od problema koje nosi. U zavisnosti od toga šta je prouzrokovalo, imam klijente koji su izlazili iz problema i za šest meseci, i anksioznost im se više nije vraćala. To se dešava sa onima koji tačno znaju šta je okidač, onda se lakše i brže izborimo sa time, primer za to je neka fobija.
Ipak, dosta je ljudi koji se sa anksioznošću bore godinama, neki od detinjstva ili ako su u ranom odraslom dobu pošli kroz stres, onda je potrebno dosta vremena. Stabilizaciju je moguće postići za nekoliko meseci, ali da bi se potpuno očistili, ume to dugo da traje. Kada se jednom otvori začarana pećina, ljudi su posle roviti, ali ne retko se desi da nakon toga i ojačaju, sve zavisi, od čoveka do čoveka.
Kako dolazite do ideje da napišete knjigu?
Knjiga „Oslobođeni anksioznosti“ izašla je 2019. godine. Ideja je bila da se pomogne ljudima. Ova knjiga je dopuna psihoterapiji, u njoj su vežbe koje psihoterapeuti preporučuju. Neki čitaoci kažu da im knjiga služi da, ako su zaboravili neke od vežbi, da ih podseti. Žene kažu da nose ovu knjigu u tašni i obeležavaju tehnike koje su se pokazale kao efektivne. Želela sam da ljudima obezbedim neku vrstu podrške, ako ne mogu da priušte psihoterapiju, ili ako ih okolina osuđuje ako traže stručnu pomoć. Knjiga sadrži i moje iskustvo sa majkom. Ona mi je mnogo pomogla, bila je otvorena dok je pričala o svom problemu sa anksioznošću, na poslednjoj stranici knjige je njeno obraćanje. Kada su ljudi počeli da mi se javljaju, i kada su mi prilazili na promociji u Beogradu, ona je rekla da nismo za džabe prošli kroz tu muku, jer je ipak sve to iskustvo nekome pomoglo.
Sve nam pričate kroz osmeh, je li baš taj osmeh važan, u borbi sa ovim problemom?
Svakako, važno je da čovek bude nasmejan, a potrebna je sitnica da ne budemo tužni i namršteni. Moramo da se okrenemo pozitivnim stvarima. Svake večeri, navedite pet lepih stvari koje su vam se desile tokom dana. To su sitnice, sreli ste poznanika, popili topli čaj, neki fini prolaznik udelio vam je kompliment, pridržao vrata u banci, na te stvari obično i ne obraćamo pažnju. To je moj savet, setite se svake večeri nekoliko lepih stvari koje ste doživeli toga dana, pomaže, videćete da nije svaki dan isti i da svaki nosi nešto lepo sa sobom, bez obzira na probleme koje možda imamo, garantuje nam Suzana Sjeničić.
Kako je pandemija koronavirusa uticala na vaše klijente, na sve nas, da li je anksioznost učestalija?
Mnoge moje kolege su od početka pandemije prebukirane. Ja imam svoje redovne klijente, a sve češće radim i po preporuci, i koliko god da sam zauzeta, pokušavam da pomognem koliko mogu, bar savetom. Moja trenutna lista čekanja je bar četiri meseca, sve je to nastalo tokom pandemije, naročito prvih meseci. Javljali su se panični napadi, jer su ljudi mislili da su bili izloženi virusu, mnogi su gubili članove porodice, poslove, zatim tu je najviše zastupljen strah od nepoznatog. Sada se javlja suprotno, strah od vraćanja u normalan život, mnogi su navikli da rade od kuće, i teško je vratiti se ponovo među ljude, pogotovo opet u nepoznato, jer ne znamo kako će život posle pandemije izgledati. Oporavak celog društva će biti težak i dug, duži nego što smo mislili.
Kako se vi lično opuštate, kako se vi borite sa stresom?
Teško je, pogotovo tokom pandemije, jer vi treba da brinete o drugom, a ne znam ni ja sama šta se događa. Ipak, imam svoje oprobane recepte. Volim da putujem, da se družim, da odlazim u muzeje, na predstave, koje me potpuno isključe iz posla. Vežbam, meditiram, čitam knjige, imamo podršku kolega, nas nekoliko se družimo, pa zovemo jedni druge, okupljamo se, kad god je nekom teško. Volim da dolazim u Srbiju, bar na dvadesetak dana svake godine. To me vraća u bezbrižnije vreme, kada sam sa ljudima sa kojima sam provela detinjstvo. Imam i dosta prijatelja širom Evrope, pa svratim ili do njih, ili idemo bar na nekoliko dana na more ili do neke planine. Rodom sam iz Pančeva, tamo imam dosta rodbine, volim da ih posećujem.
Kakvi su vam planovi?
Život je nepredvidljiv i niko ne zna gde će nas odvesti. Volim Njujork ali otvorena sam i za selidbu, u zavisnosti od razloga. Poslovno, duže vreme već radim na pripremi aplikacije na temu anksioznosti, i u neradnih mesec dana, nadam se da će biti dostupna svima. I naravno, volela bih da napišem još neku knjigu.
Dok čekamo aplikaciju o anksioznosti, ako još niste, nabavite knjigu „Oslobođeni anksioznosti“. Magistar psihologije Suzana Sjeničić pokazuje nam kako se sa problemima treba uhvatiti u koštac, i da je moguće rešiti se strahova i napada panike, uz obaveznu stručnu pomoć, i naravno, ne zaboravite osmeh, osmeh je veliki korak ka izlečenju. Više o anksioznosti možete saznati na ovom sajtu.
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA