Reditelj i pedagog Željko Đukić, magistar je pozorišne režije i teorije drame. Osnivač je i umetnički direktor pozorišta TUTA (Utopijsko pozorišno utočište) u Čikagu, i kaže da je njegov dolazak u Čikago 1999. godine, ključni momenat za njega i njegov život u Americi.
Danas režira i u Americi i u Srbiji. Objašnjava da je odavno prestao da odlazi i dolazi, već da jednostavno lebdi iznad tog velikog prostora.
U Beogradu ste završili režiju, kako se odlučujete da odete u Ameriku?
To je bilo toliko davno da se više čovek i ne seća tih detalja, odnosno seća se sa naknadnom pameću, kroz osmeh priča Željko Đukić. Moja supruga i ja otišli smo u Ameriku na postdiplomske studije avgusta 1990. godine. Otišli i ostali. Bio sam stipendista na Univerzitetu Merilend u Vašingtonu, i tamo smo studirali i živeli četiri, pet godina, a nakon toga smo ostali tu, to je u stvari bio nastavak školovanja, i sledilo je logično nakon našeg studiranja u Beogradu.
Uvek je to izazov, prilagoditi se novoj sredini. Bio je to ogroman izazov, naročito što su to bile godine kada se u Srbiji menjao i rušio jedan svet, sve nam je to donelo jedan sasvim drugi i drugačiji život. Bilo je to potpuno novo iskustvo, drugačiji put što se tiče posla, životnog iskustva. Jednostavno, tako se život desio, priseća se reditelj Željko Đukić.
Kako ste se snalazili, kako izgleda vaše umetničko putovanje u Americi?
To je komplikovana priča, i u to vreme, a danas još više, od pozorišta se nije moglo živeti, tako da smo, radili druge poslove, bavili smo se raznim stvarima, a uz to i pozorištem, da bismo opstali. Mi smo 30 godina u Americi. Prvo smo bili na Istočnoj obali, u Vašingtonu, gde smo se školovali. Nakon toga smo živeli u Virdžiniji. Onda se 1999. godine selimo u Čikago. I to je definitivno ključni momenat za mene u Americi. To je bila drugačija sredina od svih koje sam upoznao ranije.
Pozorišta u Čikagu su bila uzbudljiva, drugačija, u smislu jednog živog pozorišnog izraza, kakav nisam video nigde u Americi. Ta čikaška atmosfera i ta pozorišna sredina motivisala me je da nastavim da se bavim režijom. Između ostalog, sa svojim studentima sam osnovao pozorište TUTA. Tu sam uglavnom proveo svoje radno vreme u Americi, u tom pozorištu. Ono postoji i danas i vode ga mlađe generacije.
Kakav je koncept uopšte pozorišta tada bio u Čikagu, i kako je funkcionisalo vaše pozorište od prvih dana?
To je potpuno drugačija poetika i drugačiji organizacioni sistem, u odnosu na Srbiju. Teško je da se uporedi. Pozorište u Americi je profitno, mora da zaradi novac da bi postojalo. Država ne finansira pozorišta, iznajmljuje se prostor po predstavi, imati svoj prostor za teatar u Americi je veliki luksuz. Ne postoji repertoarski sistem kao u Srbiji, već se jedna predstava igra u bloku šest, sedam nedelja.
Šta ste sve režirali, kakve su predstave igrane tih godina?
Izbor je uvek padao na ono što sam smatrao relevantnim za određeni trenutak i za određenu grupu ljudi sa kojom sam radio. Radili smo raznovrsne stvari, od Šekspira i Čehova, do savremene američke drame i srpske drame na engleskom. U pozorištu su igrali, i danas igraju američki glumci, i sve su predstave na engleskom.
Ko je Vaša publika?
Bilo je raznovrsne publike, bilo je mnogo emigranata iz bivše Jugoslavije, Rusa, ljudi iz istočne Evrope, koji recimo, žele da vide i čuju Čehova. Publika su naravno i Amerikanci. Vremenom, jedan deo publike počinje da prati vaš rad, da dolazi na svaku predstavu i da vas podržava. Često i finansijski, putem donacija. Ili na neki drugi način. Pozorište u Americi podrazumeva mecenarstvo, odnosno podršku onih koji pozorište vole ili osećaju za njim potrebu, a imaju neku ekonomsku moć.
I danas, nakon više decenija, režirate i dalje u Vašem pozorištu? A koji su Vam danas izazovi?
Pre početka pandemije počeli smo da radimo jedan komad, ali je onda sve stalo, nadam se da ćemo se opet vratiti, kad se epidemiološka situacija sredi. Dugo sam radio u Americi, na jeziku koji nije moj, i radio sam stvari koje su me u tom trenutku i u toj sredini zanimale. Jedna od mojih želja jeste da se bavim pozorištem na našem jeziku, da radim naše pisce u originalu. Zato se sada radujem početku rada na predstavi „Pokojnik“ prema tekstu Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Nišu, gde prvi put režiram.
Koliko je teško režirati na jeziku koji nije vaš maternji?
Iako je teško je raditi na jeziku u kojem ne osećate sve nijanse, vremenom spoznate da pozorišni jezik nije samo verbalni, da reči jesu ključni deo pozorišne komunikacije, ali ne i jedini. Raditi na dugom jeziku, otkrivati svet kroz logiku novog jezika, pratiti kako se taj jezik menjao kroz istoriju, je uzbudljivo. U međuvremenu sam propustio da se bavim pozorištem na svom jeziku, i naravno, želim da to bar donekle nadoknadim.
Ko ste vi sada, i gde ste, u Americi, u Srbiji?
Ko sam i gde sam? Voleo bih da znam odgovor na to pitanje. Kada dugo živite u dva različita sveta, prirodno je da ih često poredite, ali u jednom trenutku, to poređenje postane izlišno. Život je jedan i ne može se razdvojiti. Kad ste tamo, ne odete sasvim odavde, a kada ste ovde, ne odete sasvim odande! Činjenica da možete da se krećete kroz više prostora lakše nego ranije, omogućava vam da to tako i gledate, da prestanete da odlazite i dolazite, već jednostavno lebdite iznad svega toga. Nije to privilegija, ni neka teška muka, jednostavno je sada to činjenica, na koju se polako navikavate, objašnjava Željko Đukić.
Šta radite u slobodno vreme?
U Americi nema slobodnog vremena kada se bavite umetnošću, i to je jedan od većih životnih problema tamo. Kada sam u Srbiji, imam ga mnogo više. Slobodno vreme, onako kako ga mi shvatamo u Americi ne postoji, jer, da biste opstali morate neprestano da radite. To naročito važi za sve nas koji se bavimo pozorištem. Da bi stvarali, morate uz to i još nešto da radite. Jednostavno, pozorište vas uzima celog. Muzika je svakom slučaju ono što volim, ali muziku ne smatram hobijem. I ne samo to, u američkom pozorištu većina glumaca ume da pleše i peva, ili da svira neki instrument, ili se na neki drugi način bave muzikom. Uloga muzike u stvaranju predstave, u našem pozorištu u Čikagu je uvek bila suštinska.
Na osnovu Vašeg iskustva, šta biste rekli mladim ljudima koji se sada tek odlučuju da krenu u Ameriku?
Mislim da svi, ako mogu i žele, treba da odu i da vide taj drugačiji svet, ali i da sebi ostave mogućnost da se vrate. Mislim da je iskustvo druge kulture značajno, da videti nešto drugo i drugačije ne znači izgubiti svoje. Naprotiv, često je s tim iskustvom lakše naći svoj put, razumeti šta si i ko si. Ako želi i ako ima tu potrebu, svaki mladi čovek treba da ode i vidi, i na taj način donese neke sudove o sebi i svetu. Otići ne mora više da znači i ostati. Mislim da je ta druga perspektiva za život uvek korisna, poručuje Željko Đukić.
Nastavljamo da pratimo interesantan put reditelja i pedagoga Željka Đukića, koji će tek ostaviti svoj trag, kako u američkom, tako i u srpskom teatru. Na jesen se očekuje premijera njegove predstave u Nišu, a onda, ko zna, svet je njegov, a pozorište je svuda!
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA