Jedni se odnose prema Velikom postu sa poštovanjem i čak u određenoj meri sa ushićenjem, ali sami ne poste, opravdavajući se nespremnošću, nemoćnošću i spoljnim okolnostima. Kažu da ih neće razumeti i podržati porodica, kolege na poslu. A i navikli su da svakog jutra doručkuju sendvič s kobasicom i teško im je da sebi predstave alternativu.
Drugi, ne shvatajući smisao posta, misle da je to težak teret, koji u najboljem slučaju treba prosto preživeti, a hvala Bogu danas imamo i posni majonez i škampe sa dagnjama u samoposluzi, ili u najgorem slučaju, prosto i ne uzimaju post u obzir, smatrajući da je to čisto nazadnjaštvo za verske fanatike. Ako Bog postoji, šta Njega briga šta ja jedem: šniclu ili kuvani krompir? A za potpuno smirenje savesti možete se pokriti i rečima Prepodobnog starca Amvrosija Optinskog: „Zbog hrane niko neće završiti u adu“.
Prvo, sam Gospod Isus Hristos je postio četrdeset dana u pustinji, pre nego što se kroz propoved obratio narodu Izrailja. Tako da već sa uverenošću možemo reći da post nisu izmislili popovi i crkvenjaci, već sam Spasitelj, koji je Svojim ličnim primerom pokazao važnost i korist uzdržanja.
Drugo, post nije cilj duhovnog života, nego pomoćno sredstvo za oslobođenje duše od strasti. Cilj posta nije u tome da hrišćanin nauči kako da živi bez mesa i mleka, već da nam ukaže na iskonsko mesto tih proizvoda u našem životu. Greh nije u tome što čovek ne posti, nego u tome što njime upravljaju njegov želudac i grkljan, koji ne mogu jednako da cene ovsenu kašu i dimljenu piletinu. Greh je što čovek služi svom trbuhu, a ne Hristu.
Treće, čak i oni koji se odluče da poste ne razumeju uvek pravilno post. U svesti čoveka koji posti često preovladava predstava o postu kao o dugu ili žrtvi Bogu, a ne kao o sredstvu oslobođenja i zbliženja sa Hristom. Bez obzira na to što u učenjima pravoslavnih svetih otaca postoji poređenje Velikog posta sa desetkom, koji svaki čovek daje Bogu u okviru jedne godine, ipak osnovna funkcija posta je oslobođenje čoveka.
Četvrto, da post ne bi bio prosto dijeta, čovek koji posti mora obavezno više vremena da posveti molitvi. Bogosluženja za vreme Velikog posta nas prosto pozivaju na to. Ona su prožeta prizivima i razmišljanjima o pokajanju, borbi sa grešnim strastima i milosrđu Boga prema čoveku.
Ako za vreme Velikog posta čovek koji posti barem na polovinu smanji vreme koje odvaja na informacije, primetiće da će mu ostati dosta slobodnog vremena za molitvu. I posle završetka radnog dana neće žuriti da se smesti ispred televizora, kako bi odgledao još jednu epizodu popularne serije ili saslušao beskonačne i besmislene sporove i gatanje političkih analitičara o svetloj budućnosti, već će sa trepetom poći u hram i razgovarati sa Bogom o svojim problemima i o svojoj duši.
IZVOR: 24SEDAM I FOTO: PIXABAY