Postoje jake naznake da se situacija menja i da evropske države sve ozbiljnije shvataju pitanje sopstvene bezbednosti. Od 2013. do 2023. u proseku je ispod 10 članica NATO-a trošilo na odbranu barem dva odsto BDP-a, gde ih je do 2017. bilo čak ispod pet koje su ispunjavale taj cilj. U 2024. njihov broj je skočio na čak 24, odnosno na preko dve trećine članica koje su dostigle ovaj cilj, a pojedine su došle i do nivoa skoro duplog procenta, poput Poljske.
Evropska unija ubrzano uvećava svoju proizvodnju granata i drugog arsenala, sve veći broj članica se obavezuje na dugoročno snabdevanje Ukrajine i praktično sve države koje su iole blizu Rusije su podigle svoju potrošnju na vojsku na iznad dva odsto BDP-a. Nova Evropska komisija imaće i specijalnog komesara fokusiranog na odbranu, iako u praksi u dosadašnjem sazivu taj zadatak je obavljao komesar za unutrašnje tržište Tijeri Breton.
Ukupno gledano, dešava se radikalna promena kada se radi o evropskoj odbrambenoj politici. Šta je na delu i koji će efekti ovog zaokreta biti realistični?
Najočigledniji razlog ovog ponovnog naoružavanja evropskih država posle par decenija „optimizacije“ resursa je svakako rat u Ukrajini. Po prvi put posle par decenija značajan broj država u Evropi ima strahove o konvencionalnoj pretnji po njihovu bezbednost. Da do takvog vida (ruske) direktne pretnje ne bi došlo, evropske države moraju da povećaju svoje vojne kapacitete kao vid odvraćanja, ali i da proizvode dovoljno vojne opreme za snabdevanje Ukrajine.
Ova saveznička država trenutno odvlači ogroman udeo ruskih vojnih i industrijskih kapaciteta i dok god je tako, ostale evropske države su bezbedne.
U tom smislu, postoji strateški interes evropskih država da povećaju svoju vojnu proizvodnju i vojne kapacitete i zbog snabdevanje Ukrajine i zbog sopstvene mogućnosti odvraćanja stranih pretnji. EU je recimo sebi nametnula cilj da uskoro proizvodi preko 1,5 miliona granata od 155mm godišnje, dok je u 2022. proizvodila tek oko 250 000.
Važan faktor ovog evropskog buđenja je neizvesnost američke podrške u budućnosti, jer je jedna od dve glavne američke partije sve skeptičnija prema NATO-u. Sve su češći glasovi unutar republikanskih krugova, zaključno sa njihovim predsedničkim kandidatom Donaldom Trampom, oko relativizacije Severnoatlanske alijanse i garancijama evropskim državama.
U tom smislu, evropske države bi sa sadašnjom bezbednosnom zavisnošću od vojnih kapaciteta SAD ujedno zavisile i od američkih izbora. Polagati nade u stalne pobede demokrata, koji su raspoloženi za produbljivanje i razvoj transatlanskih odnosa, nije najbolja bezbednosna garancija. Iz tog razloga, izjava novog generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea da se evropska bezbednost ne može odlučivati na američkim izborima, reflektuje se i kroz konkretno delovanje evropskih država.
Ono što je važan element kad se govori o evropskoj odbrani je što gledano „na papiru“ ona ne bi trebalo da bude nužan problem kapaciteta. Države Evropske unije i Ujedinjeno Kraljevstvo u zbiru imaju šest do sedam puta veće industrijske kapacitete, oko deset puta veću ekonomiju i oko četiri puta brojniju populaciju od Rusije.
U bilo kojim drugim okolnostima pretnja Rusije ne bi bila tema, jer bi proporcionalno ovim glavnim elementima evropske snage morale biti značajno superiornije. Međutim, nekoliko dekada niske potrošnje, prebacivanju odgovornosti na SAD, manjka ekonomije obima i manjka ulaganja u kadrove stvorili su neprirodnu disproporciju da Rusija sa šest do sedam puta manjim industrijskim kapacitetima ima višestruko veću vojnu proizvodnju od EU od granata do tenkova.
IZVOR: NOVA I FOTO: PRINTSCREEN