Zorana Vukčević hrabro ženski korača kroz pozorišnu umetnost, ostvarujući svoje snove. Režira predstavu Šmizle, ženski bend, koja će premijerno biti izvedena 21. oktobra u Skokie teatru u Čikagu.
Njen životni put od Srbije do Amerike pokazuje da je sve moguće, i da ako ste uporni i istrajni, svaka vrata mogu da se otvore. Kaže da je za nju pozorište sve, i nada se da će najzad dobiti svoj stalni pozorišni prostor, na zadovoljstvo svih kolega, i pre svega verne publike u Čikagu.
Probe za predstavu Šmizle, ženski bend su u toku?
Imamo probe dva puta nedeljno, i od 17. oktobra ulazimo u pozorište, da postavimo scenografiju i isprobamo prostor. To jeste jedan od naših velikih problema, što nemamo svoj prostor, mi nemamo nijednu probu kompletne predstave, do dva dana pred samu premijeru. Zamišljamo scenu, i koliko šta može, pravimo promene u hodu.
Znamo da problem sa prostorom traje već duže vreme?
U Americi sam već 30 godina, i ovde je većina kulturnih dešavanja vezana za crkvu i crkveni prostor. Bilo je par pokušaja ranije, kao što su Akademski klub i Kulturni centar Sveti Sava, i tada je postojao kulturni sadržaj. Ipak, od zatvaranja Kulturnog centra Sveti Sava, mi smo nomadi. Nemamo svoj prostor za predstave, za probe, idemo od crkve do crkve, gde nam privremeno daju prostor za probe i pripreme. Ipak, da napomenem da nam najviše prostora ustupa Crkva Svetog Vaskrsenja na North Redwood Drive u Čikagu, gde i održavamo probe dva puta nedeljno. I htela bih da im se ovim putem zahvalim za to. Ali je naravno za samo izvođenje, neophodno da imamo pravo pozorište. I to nam je jedini san, da pronađemo svoj prostor, što je trenutno jako teško. Naši ljudi koji su ovde, definitivno vole kulturu, ali kao da ne razumeju žrtvu koju neko mora da podnese da bi se bavio kulturom. Imam utisak da kao da nemaju vremena da se udube u samo dešavanje, i šta je sve poterbno da bismo došli do samog kulturnog dešavanja. Odžava nas lična satisfakcija, priča Zorana Vukčević.
Kako birate tekstove, kako ste izabrali baš Šmizle?
U našem Srpskom pozorištu u Čikagu, u našoj glumačkoj trupi, dogovorili smo se da jedna grupa umetnika radi jednu predstavu, druga drugu, naizmenično, kako bi što više nas radilo, i tako tri puta godišnje, kada izbacujemo premijere. Ipak, nekako se dogodilo da pet, šest glumica u jednom trenutku nisu imale nikakav angažman. Ja sam godinama gledala ovaj tekst, razmišljala kako bi se sve uklopilo u prostor i kako bi se ansambl uklopio, i eto, mora da naiđe za sve pravi trenutak. Kada sam im saopštila i predložila tekst, one su bile oduševljene. A onda, tokom pripreme i proba, njihova reakcija mi je jako bila bitna, a često se dešavalo da plačemo od smeha, dok su išle čitajuče probe. To mi je onda bio dovoljno dobar znak i da će publika dobro reagovati. Jer, ako volimo ovo što radimo, publika može samo da uživa. Glumice su od likova napravile prave male bravure, i mislim da će publika to prepoznati.
I tema je baš aktuelna, sve se poklopilo?
Tema jeste nasilje nad ženama. Jer jedan od likova je žena koja je pretrpela porodično nasilje, i onda se ostale žene udruže, i kao podrška joj pomažu da pronađe svoj put. Ovo nije obična komedija, komad ima jaku i jasnu poruku, govori o ženama iz različitih miljea, iz različitih društvenih slojeva, koje povezuje prijateljstvo i poštovanje. Ovo je druga predstava koju u potpunosti režiram sama, pre nje sam režirala komad Iz ženske perspektive, koji je premijeru imao 2017. godine. Ali godinama sam već u pozorištu, i pomagala sam mnogim kolegama, tokom pripreme pojedinih scena, a i glumila sam dosta. Sada imam stvarno super glumice, i čini mi se da sam minimalno režirala. Samo bih im pokazala na početku, inicirala neku scenu, i one su dosta uradile i same, uživale smo stvarno tokom priprema i proba, priča Zorana Vukčević.
Koliko ste dugo u Americi?
Došla sam ovde pre 30 godina, u ono ratno vreme u nekadašnjoj Jugoslaviji, došla sam u Ameriku sa roditeljima, tada sam imala 16 godina, bila sam srednjoškolka. Većina preduzeća je odlazila pod stečaj, to je bila realnost, a mi smo ovde imali familiju, i odlučili smo se da dođemo, i da izbegnemo te teške devedesete u Jugoslaviji. Ipak, mene je mnogo mučila nostalgija, naročito u to prvo vreme, vuklo me sve ka Srbiji, baš sam bila nostalgična. Tako sam nekako i uspela da ubedim moje roditelje da upišem fakultet u Beogradu. Jedva su me pustili, ali su na kraju pristali, ja sam stvarno bila uporna. Tako da se ja posle par godina vraćam u Beograd, na studije, gde sam boravila sredinom devedesetih. Onda sam se po povratku u Čikago doškolovala, pošto sam završila računarstvo i bibliotekarstvo, ovde sam završila i računovodstvo. I time se i danas bavim, računovodstvom, i sve mi je to donelo posebno iskustvo.
Kako se tu sad uklapa umetnost, pozorište?
Za mene je umetnost sve, umetnost je uvek bila deo mene, koji nikada ne odlazi, ne bledi, samo se sve pojačava. Uvek sam bila fascinirana pozorištem, tako je i do dana današnjeg, ovde sam član mnogih pozorišta, gledam sve i pratim, tokom cele sezone, volim da pričam o tome sa profesionalcima, nemam diplomu, ali iskustvo uvek mnogo znači, ja sam več 13 godina u našem pozorištu, i prošla sam sve. I sve se nekako vrtelo oko pozorišta, bavila sam se i folklorom, i pevanjem, ipak je na kraju pozorište prevagnulo. Sve je ovo što radimo, dok radimo na jednoj predstavi, jako lep proces, ali stvarno jako naporan. Ali ja sam uvek raspložena za nove komade, za nova igranja, to je posebna energija koju donosi scena, uvek me nešto novo inspiriše. Kada sam počela u ovom pozorištu, još pre 13 godina, prihvatala sam svaku ulogu, i najmanju, samo da budem tu, okružena ljudima koje obožavam. Sada mi za sve treba još više energije, sada biram i uloge i predstave, ali sve radim sa istim žarom, kao prvog dana.
Predstava Šmizle, ženski bend premijerno će biti izvedena 21. oktobra u 20 sati u Skokie Theater-u, a reprize su 22. oktobra u 20 h i 23. oktobra u 17 h. Karte se mogu nabaviti putem sajta Srpskog pozorišta Čikago. Tekst potpisuje Miroljub Nedović Riki, a koreografiju Maja Kovačević. U komadu glume Aleksandra Dabić, Aleksandra Mirović, Maja Radovanović, Milica Spasojević, Stefana Pešić i Ana Mitrić Hopkins. Naša je preporuka da što pre nabavite karte i pripremite dlanove, jer ove devojke itekako imaju šta da kažu!
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA