Ovo je priča o momku koji je svoju ljubav prema motorima zamenio sa ljubavlju prema fotografiji zahvaljujući jednom čoveku koji ga je uveo u umetnički svet i za samo nekoliko sati promenio njegova interesovanja. Svoj zanat je usavršavao pet godina na kruzeru nakon čega se vratio u svoj rodni grad. Ubrzo zatim, nakon nekih godinu dana pakuje kofere i odlazi u grad koji mu je ispunio snove. Već sedam godina živi i radi u New York-u i kako i sam kaže za njega ,,novi” New York ne postoji.
Luka Funduk rođen je 1986. godine u Beogradu. Svoje osnovno obrazovanje završio je u osnovnoj školi ,,Stari grad” na Dorćolu, a srednje u Turističkoj školi na Novom Beogradu. Nakon završene srednje škole, upisao je Visoku turističku školu, ali je shvatio da to nisu njegova interesovanja i nešto što bi želeo da bude njegov životni poziv.
Poštovani Luko, kada ste shvatili da će fotografija biti sastavni deo Vašeg života?
Otpilike negde oko 2011-12. godine kad sam radio na Carnival cruise line shvatio sam da uživam u onome što radim i da od toga živim. Od tada, fotografija je postala moj način život.
Koliko dugo se ozbiljno bavite fotografijom?
Moj amaterski foto život je trajao relativno kratko, nešto malo više od godinu dana. Otprilike tada sam saznao da postoji opcija rada na kruzeru kao fotograf i odluka da odem na isti mi je u potpunosti promenila život. Putovao sam svetom i koristio fotografiju kao izvor zarade, što je označilo početak moje profesionalne foto karijere.
Većina ljudi u svom poslu ima u početku neke uzore ili osobe koje su ih inspirisale da se bave tim poslom. Da li ste Vi imali uzora i ko je po Vašem mišljenju No. 1 u svetu fotografije?
Moj glavni uzor i mentor je bio i ostao Mika Knežević, naš poznati portretni fotograf. Svojim znanjem, iskustvom i strpljenjem me je okrenuo od života na motorciklu do života kroz kameru u samo nekoliko sati našeg upoznavanja. Vodio me je sa sobom na snimanja i objašnjavao stvari koje tada uopšte nisam razumeo, ali me je jako zanimalo da naučim. Uz njega sam saznao za neke legende fotografije, čijim se radovima i dan danas divim. Kao što su Helmut Newton, Richard Avedon, Peter Lingbergh… itd.
Kao i u svakoj umetnosti i u fotografiji je jako teško izdvojiti jednog fotografa koji bi bio najbolji, iz razloga što svako od njih koristi svetlo i pokazuje emociju na fotografiji na drugačiji način.
U čemu pronalazite svakodnevnu inspiraciju za rad?
Kada se baviš fotografijom neko vreme, obične stvari na dnevnom nivou vidiš kao kroz prizmu i ako si dovoljno kreativan taj momenat možes da sačuvaš kao inspiraciju za trenutnu fotografiju ili za neko sledeće snimanje. Neke od mojih omiljenih fotografija sam snimio sa mobilnim telefonom, jer je to bila najbolja kamera koju sam imao u tom momentu kod sebe.
Da li postoji nešto što biste želeli da fotografišete, a da do sada niste imali priliku?
Naravno i nadam se da ću ih ostvariti dok još mogu da držim kameru. Voleo bih da fotkam turu neke od poznatih ličnosti u Americi, to mi je jedan od izazova. Dodela oskara i slikanje za Vogue bi bilo još jedno od stvari.
Da li posao kojim se bavite promovišete na društvenim mrežama?
Jako malo truda ulažem u promociju sebe jer sam jako zauzet od kad je korona prošla. Trudim se da poštujem kad god imam vremena i volje, jer oduzima mnogo vremena. Verovatno ću od ove godine angažovati nekog da to radi za mene.
Koliko dugo već živite u Americi i kako se Vama dopada Amerika i ljudi koji u njoj žive?
.U Americi sam od 2010. godine, ali aktivno živim od 2015. u New York-u. Život na kruzeru mi je omogućio da obiđem veći deo Amerike pre nego što sam doneo odluku da to bude NY. Neke države i gradovi mi nisu uopšte pasovali iz više razloga, prvi bi bio brzina života i način kako se sve odvija. Moj prvi utisak NY je bio da je Beograd na steroidima. Život se odvija jako brzo ovde, svi se snalaze kako znaju i umeju, dok u isto vreme znaju da uživaju na svoj način i žele uvek da pomognu. Kad jednom naučis puls ovog grada, ,,novi“ New York ne postoji.
Da li mislite da je bolje baviti se profesionalnom fotografijom u Americi ili u Srbiji i zbog čega?
Baviti se fotografijom u Americi i Srbiji je daleko različito. Amerika je mnogo veće podneblje sa mnogo boljom ekonomskom situacijom i podrškom za umetnike, kao i mogućnošću za rast i razvoj. Sam rad sa ljudima je totalno drugačiji kao i odnos sa klijentima. Poslovna etika je ovde na mnogo višem nivou i sve je određeno ugovorima, tako da niko ne može da bude prevaren, dok u Srbiji to nije slučaj i svako mora da se snalazi kako ume.
Kako biste posavetovali one koje bi želeli da počnu profesionalno da se bave fotografijom u Americi?
Glavni savet bi da prvo nauče svoj aparat i kako da ga koriste pre nego uopšte pokušaju da naprave bilo kakav biznis. Fotografija se uči celog života i nije nešto što moze da se ,,smulja“ preko noći. Fotografija je samo jedan deo posla fotografa. Veliki deo je customer service i to je ono na šta bih ja stavio najveći akcenat kad se radi o poslu u Americi. Customer service je ovde na prvom, a fotografija na drugom mestu, jer se ovde klijenti mnogo više vezuju za osobu nego za sam čin fotografisanja jer žele da se osećaju ugodno dok se fotografišu makar ih to i više koštalo.
Naša redakcija želi Luki da nastavi da živi svoj san i da ispuni sve svoje želje u poslu. Srbija će sigurno biti ponosna što je neko na ovaj način predstavlja u svetu i što će svi ljubitelji fotografije širom sveta moći da uživaju u njegovim fotografijama.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ I FOTO: LUKA FUNDUK