Ljubinka Klarić je rođena 1978. u Beogradu. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi profesora Predraga Bajčetića. Već dve decenije igra u Beogradsko dramskom pozorištu (BDP) a zvanično je stalni član od 2009. godine. Filmsku karijeru je započela 2001. u filmu “Normalni ljudi” Olega Novkovića a uloga Mire joj je na 36. Filmskim susretima u Nišu donela Nagradu Carica Teodora.
Igrala je, između ostalog, u filmovima “T.T.Sindrom”, “Ringeraja”, “Sedam i po”, “Čitulja za Eskobara”, serijama “Neki novi klinci”, “Ljubav, navika, panika”, “Crni Gruja“, “Lud, zbunjen, normalan”…
Za svoj život u razgovoru za Nova.rs, Ljubinka Klarić kaže da je otvorena knjiga.
– Ja se lično uvek zalažem za to da je istina jedina koja spasava, unosi mir, ona koja oslobađa da ne bi bilo tih crnih kutija. Jako se plašim laži jer onda se ne osećam slobodno. I uvek se preispitujem, mislim da to čovek mora konstantno da radi jer ako se zaustavi ne može da se razvija. Doneti neki zaključak, mišljenje, a ne preispitati ga u odnosu na okolnosti, onda ne može da napreduje. Sada smo se zbog koronavirusa zaustavili na globalnom nivou, dogodilo se nešto na šta nismo računali da je moguće. Došli smo u situaciju da ne možemo napred, nego smo stali i počeli da se realno bojimo za svoje živote. Ovo je vreme preispitivanja, da shvatimo da neki naši planovi, životi koje smo zamišljali u budućnosti mogu da nestanu za dva dana i da nekada apsolutno nismo mi ti koji odlučujemo o svom životu. To se desilo sada, može da se okonča za dva dana, može da se ponovi za pet godina.
Porodica je važna, da se držimo zajedno, ma kakva da su vremena, naglašava glumica Ljubinka Klarić .
– Mustafa Nadarević je rekao pred smrt jednu divnu rečenicu kada su ga pitali da rezimira šta je najvažnija u životu: “Pa ljubav. Koliko smo voleli i koliko smo ljubavi davali“. I svojim bližnjima, i svojim prijateljima, i svom poslu. I koliko smo bili slobodni.
Raduje se što se u Srbiji snima sve više serija, i nada se da će tako biti i sa filmskom produkcijom koja je u zapećku.
– Mislim da je ovo stvarno zlatno doba za, da upotrebim stari izraz, serijski program. Nikada nije bilo bolje što ja pamtim, i nadam se da će taj trend da se nastavi. Glumci uživaju da rade, publika voli da gleda. Sada imamo više prostora za prikazivanje serija i to je sjajno za našu profesiju. Što se filmova tiče, nisam ih mnogo snimila u karijeri. Sada ima mnogo glumica i to sjajnih kao i plejada mladih, a malo je ženskih uloga. Muške uloge dominiraju i na filmu i u serijama.
– Ja sam zaposlena u pozorištu, nisam slobodan umentik, ali oni koji to jesu žive na ivici egzistencije. Ako kolege treba da brinu o njima, to nije normalno. Svuda na svetu postoje slobodni umetnici o kojima država brine. Stvarno nema smisla da ljudi koji se bave ovim poslom ostanu bez osnovnih prihoda za preživljavanje. Ali ne mislim da će tu nešto da se promeni jer em kod nas uvek ima većih problema, em je kultura uvek na margini. Nismo mi neka država koja se brine o kulturi, ona dođe kao hir, luksuz. Na to se gleda ako ne možeš preživiš kao umetnik, bavi se nečim drugim.
Ono što je najčešće pitaju jeste da li se pokajala što se iz Los Anđelesa, nakon tri godine boravka, vratila u Srbiju. Kao iz topa odgovara:
– Nikad. Ja sam se kasno otisnula preko okeana,nisam mogla da odem mirno i da kažem – ništa mi odavde ne nedostaje. A meni je sve falilo, i porodica i prijatelji i posao… Kako za to vreme nisam izgradila neki život, s lakoćom sam se vratila. Jer, drugačiji je sistem života, drugačije se i leče i hrane. U Srbiji kada ostanete bez posla sigurno ćete preživeti, a tamo sigurno nećete jesti, nema govora da će vam neko pomagati. To je dobro uređena zemlja bez milosti. Meni je ovde sve.
IZVOR: NOVA.RS I FOTO: PRINTSCREEN/TV PRVA