Jelena Prodan je rođena u Bačkoj Topoli, malom gradu u Vojvodini blizu granice sa Mađarskom. U drugom razredu osnovne škole seli se u Beograd i tu završava osnovnu školu. Nakon toga, upisuje srednju muzičku školu, gde razvija ljubav prema muzici svirajući čelo i kontrabas. Na tom putu traženja sebe svakako su doprinele studije psihologije koje su uticale na brojne promene u njenom životu.
Studije su joj pomogle da preko Work and Travel programa stigne do Amerike i tamo nastavi svoj život. Nije bilo lako izboriti se za svoje mesto pod suncem, ali Jelena je nakon radnog iskustva u mnogim restoranima u Čikagu shvatila čime želi da se bavi. Ona sada radi kao menadžer i glavni somelijer u jednom od poznatih restorana u Čikagu „S.K.Y“ i kao glavni somelijer u restoranu “Apolonija”. O vinu, hrani i svime što nas veže za potpuno uživanje u toku obroka razgovarali smo sa Jelenom.
Jelena, išla si u srednju muzičku školu, zatim si studirala psihologiju a sada živiš u Čikagu i baviš se potpuno drugim zanimanjem. Kako tvoja priča počinje?
Zapravo, nisam bila sigurna šta želim da studiram i nakon dugog razmišljanja odlučila sam se za psihologiju, što se na kraju ispostavilo jako korisno za ono čime se sada bavim. Negde pred kraj studija, pre pet godina, prijavila sam se na Work and Travel program i nakon zanimljivog iskustva u Americi, rešila sam da ostanem u Čikagu. Planirala sam da radim u restoranima dok ne završim preostala dva ispita, da bih posle ovde upisala master. Ipak, za moj rođendan, posetila sam restoran “Roister”, u Čikagu i to je bilo moje prvo fine dining iskustvo. Oduševila sam se gostoprimstvom, hranom, pićem i shvatila koliko te sitnice mogu da utiču na raspoloženje i učine život lepšim. U meni se javila velika želja da se i ja time bavim, odnosno da radim u ugostiteljstvu. Počela sam kao radnik u kuhinji, što je za mene bilo veoma korisno iskustvo. Malo po malo uz vredan rad i posvećenost poslu uspela sam da napredujem i ostvarim svoje ciljeve.
Kako se dalje razvijala tvoja karijera? Od kada počinješ da se interesuješ za vina?
Nakon prvog radnog iskustva u kuhinji, prešla sam da radim kao back server u drugom restoranu koji je čak potom dobio jednu Michelinovu zvezdicu. Posle toga, sa stečenim iskustvom prelazim da radim u jednom od najboljih restorana u Čikagu koji se zove “S.K.Y”, u kome i sada radim. Tu sam imala prilike da upoznam mnogo ljudi koji su svoj posao radili profesionalno i upravo tu sam se i zaljubila u vina. Kada učite o vinima, vi zapravo učite o istoriji, geografiji, hemiji i kulturi. Prednost toga što ste somelijer jeste što imate priliku da pričate sa različitim ljudima i usput pijete dobra vina. U restoranu „S.K.Y.“ sam u početku radila kao konobar, a zatim sam iz ljubavi prema vinu završila prvi nivo za somelijera. Nakon toga postala sam assistance somelijer, potom floor somelijer. Pošto sam svoj posao radila sa zadovoljstvom i uživanjem, nije mi bilo teško da dalje napredujem pa sam postala generalni menadžer i beverage director u restoranu. Otvorili smo još jedan restoran pre godinu dana koji se zove “Apolonija”, tako da sam i tamo radila ceo beverage program vina i koktela.
Jelena, nominovana si za najboljeg somelijera, reci nam nešto više o tome ?
Da, ja sam dobila nominaciju za “Jean Banchet” što je poput Oskara u svetu restorana, tačnije nominaciju za najboljeg somalijera u Čikagu. Nominovano je ukupno četvoro ljudi i ja sam jedna od njih. Ostale kolege su visoko kotirani ljudi u svetu somelijerstva i meni je neverovatno što sam se uopšte našla u tom društvu. Dodela nagrada će biti u maju i tada objavljuju pobednika. Na “Jean Banchet” restoran “S.K.Y” je dobio nagradu za najbolji restoran, najbolji servis, nagradu za prestiž, najbolji šef, ali nikada nismo dobili nikakvu nominaciju za vino tako da je ovo prvi put. Samo biti nominovan je prilično velika stavka za tako prestižnu nagradu. Pored mene i restoran “016” je nominovan na istom takmičenju u kategoriji “Best Heritage Restaurant”.
Nisi na pocetku karijere, ali je još uvek gradiš. Šta to tačno jedan dobar somelijer treba da zna?
Postoji mnogo parametara koji određuju dobrog somelijera, ali pre svega mislim da dobar somalijer mora da razume želje svojih gostiju. Mi imamo dva restorana, a potpuno drugačije klijente i samo jedno vino koje se preklapa u ta dva restorana. Važno je da razumete šta ljudi žele da piju i da vodite računa o prezentaciji vina. Takođe bitno je da se pazi na odabir vina koja se preporučuju gostima. Ja za svoju listu nikada neću odabrati vino koje je iz masovne proizvodnje, gde se ne zna poreklo grožđa niti berba. Važno je da vina koja predstavljate gostima, pored toga što su usklađena sa prirodom i visoko kvalitetna, budu različita i da se mogu lako uklopiti uz određenu hranu i upotpuniti uživanje u obroku. Potrebno je da na svojim vinskim listama imate različite vrste vina, koja su različitog geografskog porekla i da budete dobro upoznati sa svakim od tih vina jer je to jedini način za dobru prezentaciju i preporuku gostima.
Šta ti volis da piješ u svoje slobodno vreme?
Moje omiljeno piće je šampanjac, jer se dobro kombinuje u svakoj prilici. Šampanjac ima mnogo romansi, a to je teško ne voleti. Prilično sam klasična kada je u pitanju vino, volim Chardonnay i Pino noar, poreklom iz Francuske, iz regije Burgundi. Za Chardonnay je specifično to što je to grozđe koje se najčešće koristi za masovnu proizvodnju vina, slatko je, ima dosta začina poput vanile, cimeta i mnoge druge. Ali kada probate francuski Chardonnay i Pino noar to ja zaista skroz drugačije iskustvo.
Da li se po restoranima u Americi u ponudi mogu naći i neka balkanska vina, da li ih ti imaš na svojim vinskim listama?
Da, naravno ima ih u ponudi. Na primer, hrvatska vina jako lepo prolaze iako ne mogu da kažem da veliki broj ljudi zna za njih. Jedna od najpopularnijih vinarija na svetu, ima vinograde u Mađarskoj, pa tako da se i njihova vina mogu sresti na listama. I naravno, Srbija, gde se vina prave već 3000 godina. Naša zemljišta su jako pogodna za vina, pogotovu na Fruškoj Gori, u Vojvodini i Šumadiji gde mogu da se nađu jako kvalitetna vina. Jedini problem je što to nisu velike proizvodnje, pa se ta vina ne izvoze mnogo. Ja na obe liste u ponudi imam Srpska, Hrvatska i Mađarska vina. Ponegde viđam u ponudi i vina iz Bugarske, Crne Gore, Makedonije, i Grčke.
Kada su u pitanju srpska vina, koja se mogu naći na tvojim listama?
Vina Oskara Maurera su mi jedna od omiljenih, jer su više alternativna vina. Poznat je po proizvodnji vina sa različitim vrstama grožđa i posebnim načinom pripreme. Takođe, volim vina iz Jokić vinarije koja se nalazi u Hrvatskoj, oni su dobili dosta nagrada i mogu reći da su njihova vina izuzetna. Pored vina imamo u ponudi i rakiju “Zlatni pevac”. A za domaće koktele koristimo i medovaču sa rumom, kamilicom ili mentom uz ostale sastojke.
Da li uvek postoji savršena kombinacija hrane i pića, na koji način ti praviš preporuku za vino svojim gostima?
Ja uglavnom počnem sa pitanjem šta gosti vole da piju. Onda je naredno pitanje da li možda žele da probaju nešto drugačije. U odnosu na njihov odgovor i izbor hrane ja napravim preporuku za vino. Naravno, u restoranu je uvek različit meni i veliki je izbor jela pa u zavisnosti od toga šta gosti jedu prilagođavam vino, ali ipak ne volim da generalizujem u smislu koje vino ide sa kojim jelom. Šta ću preporučiti zavisi i od načina pripreme jela, od začina koji se koriste i od priloga koje se služi uz jelo. U tom smislu neophodno je da poznajete kuhinju restorana u kome radite da bi napravili što bolju preporuku.
Kakav je položaj somelijera u Srbiji, a kakav u Americi?
Iskreno, Srbiju nisam skorije posetila zbog pandemije, jer nije bilo prilika za putovanje. Nisam upoznata sa položajem somelijera u Srbiji, ali recimo da kada bih se vratila i tražila posao u nekom restoranu ne verujem da bi me prihvatili otvorenih ruku. Mislim da se u Srbiji ta priča tek razvija i možda je popularna u nekim većim restoranima u Beogradu. Biti somelijer u Americi postaje gotovo prestiž. Svaki bolji restoran u Čikagu se trudi da pored najuksnije hrane ima i dobre somelijere koji će uz meni uklopiti i neke od najkvalitetnijih vina.
Mnogi obožavaoci vina maštaju o tome da se nađu u ulozi somelijera, a neki i da se time profesionalno bave. Za kraj, da li možeš da nam kažeš šta je u Americi potrebno da bi neko dobio zvanje somelijera?
Postoje dva velika kursa, jedan se zove „Court of master sommeliers“, a drugi kurs je „WSET“. Za prvi ispit se polaže ukoliko želite da imate svoju prodavnicu vina ili da prodajete vino restoranima. Ukoliko želite da budete somelijer u restoranu onda idete na kurs „Court of master sommeliers“ koji ima četiri nivoa. Za položeni četvrti nivo dobijate zvanje master somelijera i to je težak ispit jer ne postoji nikakva zvanična literatura pa zato veoma mali broj ljudi na svetu ima to zvanje. Ja sam sada dobila stipendiju od fondacije koja sponzoriše mlade somelijere i pripremam se za treći nivo. Priznajem, volela bih da u budućnosti otvorim svoj restoran i napravim još posebniju kartu piću u kombinaciji sa različitom hranom. Bez obzira na sve, svima koji kao i ja vole vina preporučila bih da se bave ovim poslom jer zaista pored toga što će te dosta toga naučiti o vinima ali i o geografiji imaćete priliku i da upoznate različite ljude i uživate kroz rad.
Somelijer Jelena Prodan je svoju karijeru započela u restoranu u kuhinji, da bi za samo nekoliko godina napredovala do mesta glavnog smoelijera i menadžera u restoranu “S.K.Y.” Na svom putu upoznavanja vina i dalje napreduje i uči kako bi svojim gostima i vernim klijentima pružila što kvalitetniju uslugu. Dok je podržavamo u nominaciji “Jean Banchet” za najboljeg somalijera u Čikagu, možete posetite njen Instagram profil i podržati je u takmičenju.
PIŠE: MARINA VUČKOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA