Ines Crnokrak, rođena Beograđanka, glavni je osnivač i kreator ,,Serbike” – prve interaktivne onlajn škole na srpskom jeziku. Ideja za školu nastala je u periodu pandemije, kada je svom sinu htela da približi maternji jezik, a suočila se sa veoma oskudnim materijalom na ćirilici. Na tom projektu, zajedno sa Ines radi tim mladih i kreativnih ljudi: Ivana Apostolović – master vaspitač, Itana Ercegović – edukator i animator i Stefan Petrović – softer developer i DevOps.
Ines iza sebe ima veoma uspešnu karijeru. Sa 16 godina počela je profesionalno da se bavi manekenstvom. U svojoj manekenskoj karijeri sarađivala je sa velikim dizajnerskim imenima poput: Yves Saint Lauren, Dior, Chanel, Vivien Westwood, Valentino, Celine, Kenzo, Ungaro, John Galliano, Akris, Dolce and Gabbana, Moschino, Giorgio Armani, Krizia, Roberto Cavalli, Valentino, Marc Jacobs, Oscar Dela Renta, Ralph Lauren do Yoji Yamamoto i Issey Miyaki i mnogih drugih vrlo poznatih imena u visokoj modi. Godinama je radila editorijale i naslovne strane za poznate svetske časopise – Vogue, Elle, Marie Clair, Mixte, l’officiel, Amica, Vanity Fair…i još mnogo drugih. Takođe sa najpoznatijim svetskim fotografima kao što su: Stiven Meisel, Stefano Galuzzi, Joshua Jordan, Greg Lotus. Radila je kampanje za Marc Jacobs, Dolce and Gabbana, Stewart Weitzman, Oscar dela Renta, Akris, Mac cosmetics, Mumm champagne, Frankie Morello, Replay. Pored impozantne karijere, izdala je i knjigu o svojim manekenskim počecima koja je dostupna na Amazonu širom sveta.
S obzirom na to da ste neko ko se veći deo svog života bavio uspešno modelingom, kako biste posavetovali devojke koje bi želele da se bave tim poslom u Srbiji i Americi?
Jako je važno da budu svoje i po izgledu i po ponašanju, što prirodnije, što samouverenije. Samo autentičnost donosi rezultate. Tako je za sve u zivotu, pa i za modeling – bilo da je u Srbiji ili u inostranstvu. Kopija nema kvalitet, pa ni trajanje. U svetu jeste teže doći do izražaja zbog ogromne konkurencije, ali ja verujem da se pre ili kasnije kvalitet pokaže i dokaže.
Koliko se modeling u Americi razlikuje u odnosu na modeling u Srbiji?
Ne mogu da kazem da sam se u Srbiji bavila modelingom, jer par poslova koje sam radila pre odlaska u Pariz nisu baš veliko iskustvo. Američko tržište se razlikuje dosta od Evropskog, pa i Azijskog i mislim da je to više do kulturoloških razlika, kao i ekonomskih.
Samim tim, na malom tržištu kao što je srpsko, modeling je više u rangu nekog hobija, stoga nisam sigurna da se samo od modelinga u Srbiji može živeti.
Po Vašem mišljenju, do koliko godina se žena može baviti modelingom i zarađivati od njega?
To je vrlo individualno i mnogo faktora utiče na to. Postoji neki okvirni period kad su devojke najtraženije od neke 16 – 17. godine do 22 – 23. godine. Moja karijera je na primer van svih tih standarda. Ja sam tek u 21. godini doživela najveći uzlet i tek sam tada počela da radim sa najvećim imenima u Modnoj industriji – a smatra se da od 21. godine devojkama opada posao. To puno zavisi i od izgleda.
Devojke sa nekim oštrijim crtama lica već sa 16 – 17. godina imaju zreliju ekspresiju. Ja sam sa 17. godina izgledala kao da imam 13. (zbog obraza i oblog lica). Čak sam u 23. godini izgubila veliki posao za kampanju za parfem, jer sam izgledala dosta mladoliko, a posao je dobila devojka koja je čak 4 godine mlađa od mene, ali je izgledala dosta starije u poređenju sa mnom. To je razlog što godine nekada uopšte nisu relevantne. Traži se mladost, ona je uvek lepa jer pleni svežinom. Devojke koje puno rade, nemaju dovoljno sna, ali u tim mladim godinama ujutru opet izgledaju sveže i mogu tako da rade dan za danom bez nekih vidljivih znakova umora. Nasuprot tome, starija koža lica pokazuje da li ste dovoljno spavali, da li zdravo jedete i to je onda rizičnije za klijente. Danas je malo drugačije jer sa fotošopom sve može da se sredi, dok u moje vreme fotošop nije bio zastupljen i bilo je važno da izgledate savršeno s obzirom na to da nije postojala magija retusiranja fotografija.
2016. godine izdali ste knjigu koja govori o Vašim manekenskim počecima i putovanjima do dolaska u Njujork. Možete li nam reći nešto više o tome?
Jeste, knjiga je izdata na engleskom i dostupna je širom sveta. Radim na srpskoj verziji i nadam se da će se pojaviti do leta i na srpskom jeziku. Ta knjiga je skup originalnih priča koje sam pisala u svom radnom dnevniku na početku svoje karijere. Knjiga opisuje moje početke i neke važnije događaje koji su uticali i na karijeru, ali i na moj karakter i na ono što sam danas.
Godinu dana kasnije, osnovali ste kompaniju ,,Rhapsody” za proizvodnju gluten-free veganskih obroka. Da li Vaša kompanija i dalje posluje?
,,Rhapsody” je nastala par meseci nakon moje odluke da napustim manekenstvo. Sa početkom pandemije, posao je potpuno stao, jer smo radili veleprodaju za coffee shop-ove i za korporacije, koje do dana današnjeg nisu u potpunosti otvorene, već ljudi i dalje rade od kuće. ,,Rhapsody” još uvek posluje u malo izmenjenom obliku. Sada spremamo ketering veganskih i gluten-free obroka.
Pripremom materijala za približavanje azbuke svom sinu, došli ste na ideju da materijal iskoristite na način koji će biti od pomoći i drugim roditeljima koji usled nedostatka vremena ne stižu da svojoj deci približe maternji jezik. Na koji način je proteklo osnivanje škole i onlajn platforme?
Prva ideja za ,,Serbiku” bila je da napravim blog i platformu za roditelje, a onda sam shvatila da roditelji kada imaju vremena mogu sami da osmisle ili pronađu materijal i da je njihov problem zapravo u nedostatku vremena. Tako je ideja dobila novi oblik. Cilj nam je da pomognemo roditeljima koji nemaju vremena, ali imaju želju. Sam proces razvoja i dalje traje, jer se platforma širi i dobija dodatne sadržaje za koje smo inspiraciju dobijali usput. Stvarno je ceo proces išao lako, mada sporije od očekivanog zbog toga što svi članovi tima imaju svoje primarne poslove, a rad na platformi je sekundaran i volonterski. Sada je tim uigraniji, imamo i saradnike pa se proces ubrzava, ali svakako smo zadovoljni jer je sve islo baš kao što je i zamišljeno.
Kojoj uzrasnoj grupi je namenjena škola ,,Serbika”?
Škola je namenjena deci od 4 godine. Bukvarijada je kurs od tri nivoa i cilj mu je da decu opismeni. Radimo na razvoju kursa za stariju decu od 12 godina, jer sadržaj Bukvarijade njima možda neće biti toliko interesantan zbog drugačijih interesovanja, ali spremamo nešto i za njih.
Šta ima za cilj Vaša škola? Da li je nastava grupna, individualna ili to svaki roditelj može da izabere za svoje dete?
Cilj naše škole je da što više dece koja žive van Matice nauči ćirilicu. To je naš primaran cilj. Znamo da veći gradovi imaju tradicionalne škole i nastave pri crkvi, konzulatima i ambasadama, ali mi smo malo drugačiji. Naša školica omogućava da se čas odvija u Vašem domu. Časovi su individualni i domaći zadaci su animirani i interaktivni. Modernizovali smo tradicioalan način učenja slova. Roditelji biraju termin za čas, a domaći mogu da rade nakon završenog časa kada god deca to zele.
Nešto što će sigurna sam oduševiti svako dete je Vaša maskota, mali vrabac Dživi. Kako on i na koji način pomaže deci?
Dživi je naša maskota, ali on je i najbolji drug svakom detetu u našoj školi. Dživi im priča priče, pomaže im da nađu način da reše zadatke. Dživi je tu da ih podrži ako pogreše, donosi im medalje, ohrabruje, zasmejava. Kao i svaki drug.
Pored svega do sada navedenog, imate u planu i proširenje Vaše platforme za stalne članove škole. Možete li nam reći nešto više o tome?
Škola ima prvenstveno cilj da decu opismeni, ali takođe želi i da stvori mesto gde će se deca iznova vraćati i upijati sadržaj na ćirilici. Stalni članovi će imati pristup kulturnim i zabavnim sadržajima koje mi spremamo za njih, ali takođe će imati prostor da oni svoje prijatelje u našoj školi nauče nešto i tako ostvare i prijateljstva i saradnju. Želimo da članovi bez obzira u kom delu sveta žive, budu bliski i da ih ćirilica spoji. Da dobiju samopouzdanje u korišćenju srpskog jezika, jer je deci samopouzdanje jako važno kada uče nove stvari i kada su u komunikaciji sa vršnjacima.
U Vašoj ponudi imate sjajne poklončiće za decu za novogodišnje praznike. Da li biste podelili sa našim čitaocima o čemu je reč?
Škola ,,Serbika” je ove godine bila vredna i radna i Deda Mraz je odlučio da nas nagradi i da nam pruži tu čast da sa našom decom putem video poziva porazgovara. Sva pitanja koja deca imaju za Deda Mraza moći će da mu postave. Mi ćemo snimiti taj videopoziv, kako bi deca imala uspomenu, kao i personalizovanu sliku i čestitku za praznike. Želimo da privučemo decu da Deda Mrazu postave pitanja na srpskom jeziku i da im on da odgovore na sve što ih zanima.
I za kraj ovog intervjua, šta je ono što bismo mogli da očekujemo u budućnosti u Vašoj školi? Da li imate neke planove u bližoj budućnosti?
Plan je da uz deo platforme koji će biti namenjen članovima gde će moći da uče i druge jezike i nauke na zabavan način, napravimo saradnju sa dečijim pozorištima iz Matice, i da na našoj platformi deca mogu da gledaju i uživaju uz njihove predstave svakog vikenda. Takođe pripremamo i naš Youtube kanal koji će prikazivati sadržaje koje će kreirati članovi – priče i pesme, i još mnogo zabavnog i edukativnog materijala.
Školi ,,Serbika” želimo puno uspeha u daljem radu. Sigurni smo da uspeh neće izostati, jer naši ljudi u dijaspori veoma cene svoje poreklo i svoj maternji jezik i sigurno će želeti da njihova deca ne zaborave svoje korene.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA