Svaka majka i svaki otac o sebi misle kao o posvećenom, požrtvovanom roditelju, pored ostalog zato što su i sami vaspitavani da te osobine smatraju za najvažnije u odgajanju deteta. Uz njih, prihvatili su i niz drugih „vaspitnih vrednosti” , ne dovodeći ih u pitanje, jer su se tako ponašali i njihovi roditelji, bake i deke.
Mnoga od tih uverenja su, međutim, pogrešna i zastarela, i njima štetimo i sebi i deci, smatra Jelena Holcer, osnivačica „Škole za roditelje”, koja je svoja višedecenijska iskustva u pedagoškom radu s decom sažela u nekoliko knjiga. Poslednja, „Kako se čitaju deca”, pored ostalog govori upravo o najčešćim roditeljskim zabludama.
Svaka majka se odmah zaljubi u svoju bebu. Netačno! Nekima je potrebno vreme da upoznaju novorođenče i s njim uspostave doživotnu emotivnu vezu, navodi autorka.
Mala deca – mala briga, velika deca – velika briga. Koliko puta smo čuli ovu „narodnu mudrost”, ali zapravo ništa je ne potvrđuje. Svaka razvojna faza u odrastanju deteta uz prednosti donosi i zamke i iskušenja. Možda su ona veća kako su deca starija, ali kako će kroz njih proći i da li će roditeljima doneti veću ili manju brigu zavisi od samih roditelja.
Roditelj je detetu najbolji prijatelj. U stvari, nije i ne bi ni trebalo da bude, to nije njegov zadatak. Deca će uvek nalaziti prijatelje među vršnjacima, ali druge roditelje nikad i nigde.
Nasilna deca su u stvari bezobrazna i nevaspitana. Objašnjenje je, međutim, složenije. Svojom agresivnošću dete često pokušava da privuče pažnju roditelja ili da iskali nakupljeno nezadovoljstvo ili kopira ponašanje ukućana.
Darovito dete rezultat je angažovanja i posvećenosti roditelja. Zablude i predrasude u vezi s talentom dece su među najbrojnijima, na primer, smatra se da je talent ili u potpunosti nasledan ili isključivo rezultat rada roditelja i nastavnika. Jelena Holcer savetuje roditeljima da ono što mogu i što bi trebalo da učine jeste da posmatraju svoje dete i kad prepoznaju neku dobru osobinu ili talenat, usmere ga u odgovarajućem pravcu.
Batine su iz raja izašle, to je još jedna „narodna mudrost” u vaspitavanju dece koja se u našem društvu prenosi s kolena na koleno. Istina je da je telesno kažnjavanje veoma daleko od raja. Narušava odnos između roditelja i deteta jer kod njega izaziva strah, krivicu i loše mišljenje o sebi, utiče na razvoj ličnog nezadovoljstva i nesigurnosti, narušava dostojanstvo, integritet pa i zdravlje deteta. Ostavlja posledice čak i kad vidljive povrede i ožiljci nestanu, a jedna od njih je trajni gubitak poverenja u roditelje. Zato zaboravite na rečenice tipa „I mene su roditelji tukli, pa šta mi fali?”, „Poneka ćuška ne može da škodi” i „Bijem dete samo kad zasluži”.
Dečaci nikad ne plaču – opasan je stereotip koji veoma nepovoljno utiče na njihovu psihu, jer im uskraćuje mogućnost ispoljavanja sopstvenih osećanja. Tvrdnja da plakati nije muški, baš kao i da devojčice ne treba da viču, vodi ka tome da kao odrasle osobe muškarci ne znaju šta bi s tugom i suzama, a žene s besom i nezadovoljstvom, pa i jedni i drugi takve emocije potiskuju.
„Ko se bije – taj se voli”, često se izgovori u šali, ali u stvari tako učite svoju ćerku da toleriše kad je neki dečak udari, uštine ili počupa, pošto trba da misli da tako on pokazuje da mu se ona sviđa. Kasnije će tako tolerisati nasilnog partnera, kolegu, šefa.
IZVOR: POLITIKA I FOTO: PRINTSCREEN