Ona je Srpkinja sa adresom u Majamiju. Tamara Milošević ima karijeru pravnika na kojoj joj mogu pozavideti mnogo iskusniji advokati. Atraktivna, obrazovana, uspešna – otkriva nam i drugu stranu medalje – godine odricanja, danonoćnog rada, učenja, borbe. Zato je danas primer mladima da je sve moguće, pa i živeti američki san. Svojom životnom pričom samo potvrđuje da morate pregaziti trnovit put kako biste stigli do zvezda.
Završili ste Pravni fakultet u Beogradu sa najvišim ocenama, nakon studija ste radili kao advokat. Kako odlučujete da sve to napustite i dođete u Ameriku?
Može se reći sasvim slučajno. Moj je suprug dobio zelenu kartu na lutriji i to potpuno neplanirano. Nenad i ja smo počeli našu ljubavnu priču još kao studenti. Oboje smo studirali prava u Beogradu. Nakon fakulteta oboje smo radili u struci. Ja sam i u Beogradu bila advokat. Prijatelj mog supruga, kojem je želja bila da ode u Ameriku, nagovorio je i Nenada da pošalju papire. I kako to samo život namesti – Nenad dobija zelenu kartu, a njegov prijatelj ne. Tako moj suprug u leto 2006. dolazi u Ameriku, bez plana da duže ostane. Ipak, dopalo mu se, pa mu se i ja pridružujem januara 2007. godine. Kako sam u tom periodu prešla iz statusa sudijskog saradnika tadašnjeg Drugog opštinskog suda u Beogradu u advokaturu, meni je u početku bilo nezamislivo da sve napustim, ali sam zbog njega odlučila da probam. Na početku mi se malo šta ovde dopalo, sve je bilo nepoznanica, ali smo prelomili. Imali smo jasan cilj – da iskoristimo priliku što smo ovde i da se školujemo u Americi, ističe Tamara Milošević.
Vi tada i bukvalno počinjete sve od nule?
Da, sa tek napunjenih trideset godina vraćamo se u studentske klupe. Tada smo bili u Filadelfiji i vizija nam je bila da upišemo prava u Americi. Sam prijemni je jako težak. Dok smo se pripremali za prijemni ispit, kako bismo se izdržavali, oboje smo radili. To je bio jako težak period, pun odricanja. Nenad je radio u restoranskom biznisu, ja sam bila advokatski pomoćnik u jednoj advokatskoj kancelariji sa obzirom na to da nisam mogla da radim kao advokat u Americi bez advokatske licence. Učili smo i danju i noću. Do posla smo putovali vozom, i u vozu sam rešavala testove, svaki slobodan trenutak bio je posvećen učenju. Vikendom smo non-stop učili. Aplicirali smo na više univerziteta, ali potajno smo se nadali da ćemo da upišemo Univerzitet u Majamiju. I uspeli smo. Oboje smo prvo upisali internacionalni program za master studije iz međunarodnog prava koji je trajao godinu dana, da bi se posle prebacili na redovan program za pravni fakultet. Ponovo smo bili brucoši, ali bili smo srećni, jer je jako teško upisati prava ovde.
U Majamiju su studije potpuno različite u odnosu na one u Beogradu?
Ogromne su razlike u sistemu studiranja, a mi smo se borili sa mnogo prepreka. Sve nam je bilo nepoznato, jezik smo jako dobro znali, ali za studije prava je neophodan mnogo viši nivo. I naravno, tu je jako bitan finansijski deo. Ovde je studiranje izuzetno skupo, za nas skoro nezamislivo. Ja sam uspela da dobijem neku vrstu stipendije koja pokriva deo studija. Onda smo bili primorani da uzmemo te federalne kredite, jer je samo školarina za godinu dana iznosila $62.000, ne računajući troškove života. A tada smo morali da prestanemo da radimo, kako bismo se u potpunosti posvetili studijama. Bila je to konstantna borba i ogroman trud, ali bili smo podrška jedno drugom i vodila nas je jasna vizija. Tako smo mi studije od tri godine završili za dve kalendarske godine. Ja sam čak bila jedan od najboljih studenata sa najvišim ocenama, dok je moj suprug bio izabran za senatora u studentskoj asocijaciji. Tada upoznajemo i mnogo ljudi iz celog sveta, koji nam ostaju prijatelji za ceo život, rado se priseća Tamara Milošević.
Tek tada počinje prava borba – posao u struci?
Nakon fakulteta, morali smo ponovo da polažemo pravosudni ispit, bez obzira što smo u Srbiji to već položili, jer je sistem polaganja sasvim drugačiji ovde. Da li sam tada bila suviše hrabra ili imala mnogo sreće, ali moj prvi posao dobijam u tužilaštvu. Dobijam poziciju koju niko pre mene sa Pravnog fakulteta nije dobio, priznali su mi i advokatski staž iz Beograda. Dospevam do Odeljenja za smrtne kazne. Do tada su na to mesto zapošljavali samo advokate koji su imali višegodisnje iskustvo, jer su se tu rešavali najteži slučajevi. Čini mi se da ni sama u tom trenutku nisam bila svesna u šta sam se upustila. Neverovatno mi je i dalje da su me baš tu primili, ali to mi je bilo najbolje iskustvo koje sam mogla da steknem i neprocenjivo za dalji posao. Tu sam uspela da naučim da radim na slučajevima o kakvim se i danas snimaju filmovi ili TV serije. Ogroman je to bio izazov, moj je posao bio da argumentujem te slučajeve u ime države gde bi se presuda na smrtnu kaznu potvrdila pred apelacionim sudom. Tada su mi prijatelji u šali govorili, da sam jedina Srpkinja koja je Amerikance slala na smrtnu kaznu.
To je bio ipak samo korak do cilja – vaše advokatske kancelarije u Majamiju?
Da, nakon dve i po godine u tužilaštvu, odlučila sam da odem. Naš je cilj od dolaska u Ameriku bio da imamo svoju kancelariju, da to bude naš biznis, da radimo samo za sebe. Moj je suprug tada već godinu dana radio kao advokat i ja sam se pridružila. Zvanično počinjemo sa našom advokatskom kancelarijom – Milosevic Law P.A. – u kojoj i danas radimo. Sticajem okolnosti, ja imam najviše slučajeva vezanih za razvod, za porodični zakon, za otmicu dece i poslovne parnice, jer sam ja parničar i strast mi je zastupanje pred sudom. A Nenad ima najviše slučajeva vezanih za imigraciju i lične povrede. Radimo i slučajeve vezane za kriminal, ali ređe. Takođe i povrede na brodovima, gde smo zastupali dosta ljudi sa naših prostora. Od početka sam verovala da ovo mogu, da budem svoj na svome, da radim za sebe i da sama određujem šta ću da radim, kao i da određujem svoje radno vreme. Posao advokata nije lak, izuzetno je stresan, i dodatno ga opterećuju vlasnici i gazde, jurnjava za što više klijenata. Zato smo mi danas zadovoljni, jer smo ipak odrasli u Srbiji, ovde smo došli kao gotovi ljudi, a ne uklapamo se u klasični američki sistem, gde posao može da pojede čoveka. Zato nam se Majami najviše dopao, jer ovde način života podseća na život u Srbiji.
Vaši planovi, osim što su vezani za širenje posla, svakako su okrenuti i podršci zajednici, jer znamo da puno pomažete našim ljudima koji su u Americi?
Planiramo da proširimo posao, da naša kancelarija ima što više klijenata, kaže Tamara Milošević. Moj je suprug dosta aktivan u našoj zajednici i pri crkvi. Takođe, angažovan je sa našom maticom na očuvanju veza između Srbije i Amerike. Tu pre svega mislim na njegovo angažovanje u Operaciji Vazdušni most (Halyard Mission) čiji je cilj promocija spašavanja američkih pilota u Drugom svetskom ratu. Naravno da nam je od početka jedan od ciljeva da pomognemo našim ljudima. Radimo i konsultantske usluge vezane za Srbiju, želimo da svakom prenesemo naša iskustva, a u budućnosti ćemo se angažovati i u oblasti edukacije mladih koji ovde dolaze. Sada za to imamo vremena. Sada se suđenja uglavnom organizuju putem aplikacije Zoom i uštedi se mnogo vremena na putovanjima do sudova. Jedini srpski advokati u Majamiju koji imaju svoju advokatsku kancelariju, a da smo došli iz Srbije i završili prava i ovde. Ima ih još, ali to su već druga ili treća generacija Srba koji žive u Americi. Mi znamo kako funkcioniše sistem i u Srbiji i ovde. Zato nam se često obraćaju naši ljudi, a često sarađujemo i sa Ambasadom u Vašingtonu, konzulatima u Njujorku i Čikagu. Često pomažemo našim ljudima da dođu do papira i do zelene karte. Radimo puno i sa Rusima, pomažemo im u oblasti investiranja u Americi.
Koliko danas imate vremena samo za sebe? Kako provodite slobodno vreme?
Došlo je vreme kada možemo da se posvetimo i samo sebi. Sećam se, dok smo studirali, mi smo možda jednom ili dva puta tih godina izašli u provod. E, sada je potpuno obrnuta situacija. Sami sebi stvaramo slobodno vreme i obožavamo da izlazimo. Sa prijateljima često idemo na plažu. Obožavamo da putujemo. Ne čekamo godišnji odmor, a jako često vikendom putujemo kruzerima. Na Karipska ostrva iz Majamija odemo na Bahame, od petka do ponedeljka, to nam je produženi vikend. Obavezno bar dva puta godišnje idemo za Srbiju, kako bismo posetili naše porodice i prijatelje.
Koji biste savet dali za mlade, koji tek planiraju da se odvaže da dođu u Ameriku?
Važno je da znaju da ništa nije nemoguće – evo nas dvoje smo primer za to, ističe Tamara Milošević. Bitna je ambicija, bitno je da iskoriste tu našu pamet, snalažljivost i upornost, po kojoj jesmo poznati, i da se školuju. Često vidim mlade koji dođu ovde, zarade neki novac i zavede ih noćni život, provod, ne rade na svom razvoju. Neophodno je da se zagreje stolica, svaka karijera zahteva odricanja, ali je važno slediti svoj cilj. Potrebno je da budu istrajni i strastveni u svemu što rade! A ako negde zapne na tom putu, tu smo mi da im pomognemo.
Za Tamaru Milošević očigledno, ne postoje granice – želimo joj još mnogo uspeha i da dobar glas o Srbiji pronosi ne samo u Americi, već i svuda u svetu. Ko zna, možda jednoga dana o uspesima u karijeri ove zgodne i ambiciozne Srpkinje bude snimljen i neki filmski hit.
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA