Svi kažu u Americi je blagostanje, beru se pare sa drveta, ali nije tačno… Nije tačno!, kaže Srđan Savić, koji je sa 14 godina, posle bombardovanja, otišao u Ameriku jer se tako, prosto, desilo.
Na pitanje kako, kaže da mu je otac radio u ambasadi i mogli su. Seća se i da mu je tad bilo 14, ali da je od prve godine tamo govorio da će se vratiti u Srbiju. Tamo se iškolovao, završio koledž, išao na putovanja, žurke, radio sve ono što inače viđamo u filmovima a kako žive tamošnji mladi.
Vratio se u Srbiju, oženio, ima dvoje dece…
Ovdašnjim mladima bi, kaže, preporučio da odu u Ameriku, da vide, da žive tamo i da pre svega – nauče kako se radi jer ono što je tačno o njima jeste da su najbolji biznismeni na svetu i ako ima mesta gde se biznis uči najbolje onda je to Amerika.
– Ako postoji zemlja u kojoj možeš da postaneš milioner za dan, onda je to Amerika. I to ako imaš ideju! To je neverovatno – kaže Srđan pojašnjavajući da to u Srbiji nije moguće jer ljudi godinama, ceo život, mogu da rade, imaju ideju ali ne mogu da je unovče.
Srđan sada radi kao frilenser i to američki u Srbiji i, kaže, cilj mu je da ovi naši mladi ljudi ostanu ovde i da treba naučiti kako mladi ovde da zarađuju i da ovde troše.
Srđan je inače živeo u San Dijegu, jednom od najlepših SAD gradova, a razlog za povratak jeste to što ga je vuklo da se vrati…
Iskustvo mu govori da će stranci, poput njegovih klijenata, uvek pre zaposliti Srbina ili Srpkinju nego nekog iz Azije.
I ovde sve počinje da se dešava, stranci sa ovom digitalizacijom dolaze da žive i rade ovde…- kaže Srđan koji kaže da su naši mali gradovi predivni i da već razmišlja da sa decom ode u neki manji grad od Beograda jer su manji gradovi mnogo bolji i zdraviji za decu i za njihovo odrastanje.
– Moja deca su rođena ovde, ali imaju američke pasoše, još su mali, ali kad krene srednja škola, ići će da vide kako tamo izgleda srednja, studije…- kaže Srđan koji dodaje da je za razliku od Srbije u Americi surovo – sa 18 biraš da li radiš, školuješ se i plaćaš kiriju ili napolje iz kuće… To je ta borba za opstanak, to ovde malo fali…
Srđan kaže da je kao američki frinlenser koji radi iz Srbije, a zapošljava i ljude iz Bangladeša, Kube, otišao u mini-penziju, da sad radi 2-3 sata dnevno a zarađuje nikad bolje.
– Ja sam skroman, imam motor, imam auto, i vremena za decu – kaže Srđan dodajući da to u Americi nikada ne bi mogao.
Kad je prijateljima u Americi rekao da ide na more u Tursku, pa dva meseca na selo kod Knjaževca, pitali su ga jel bolestan, ili umire od raka kad može toliko da odsustvuje s posla. Ali, to je ono što je hteo da promeni u svom životu.
On je ohrabrio naše ljude iz Amerike koji žele da se vrate da ima toliko stranih firmi da može dobar posao lako da se dobije, a može dobro da zaradi i onaj bez škole ili sa srednjom, i to samo ako perfektno govori engleski jer Beograd sada ima jedan najvećih kol-centara u Evropi.
Dodaje da mu je uživanje živeti u Srbiji i da se ne kaje ni dana što je tako uradio, a da mu za život ne treba mnogo.
– Od prvog dana kad sam otišao tamo znao sam i stalno sam govorio da se vraćam u Srbiju – kaže Srđan sa osmehom.
IZVOR: KURIR I FOTO: PRINTSCREEN