Alija Dalipović, pevač romske i narodne muzike, čovek je kojeg je put sudbine odveo preko Atlantika u Njujork, potom Los Anđeles i na kraju Čikago, gde i danas živi i radi. U toku svoje karijere snimao je za velike producijske kuće poput Jugotona, Radio-televizije Beograd, Diskosa, kao i za arhivu radio Beograda, radio Prištine i radio Skoplja. Sa pesmom ,,Zajdi Zajdi“ osvojio je prvu nagradu stručnog žirija na takmičenju ,,Zlatni Slavuj“ i to je bio prelomni trenutak u kom je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom. Zahvaljujući tome što je osnovao radio u vreme 90-tih godina, naši ljudi u Čikagu su mogli da se informišu o svim dešavanjima u našoj zemlji.
Ono što malo ko zna o našem sagovorniku je da je zajedno sa Tomom Zdravkovićem odlazio do železničke stanice u čijoj je blizini bila jedna pekara u kojoj su rano ujutru kupovali pogačice i burek i nosili ih gladnim beskućnicima. Ukoliko bi čak neko od taksista koji ih je poznavao naišao, vozio bi ih gde god bi im palo na pamet. To je samo jedan od humanih gestova ovog velikog, skromnog i sasvim običnog čoveka.
S obzirom na to da ste se u Ameriku preselili u vreme Vaše najveće popularnosti, možete li nam reći kako je u to došlo do te odluke?
Amerika je bila oduvek izazov i san za svakog od nas, a kamoli tada za mene mladog, lepog i punog ambicija, a uz to i jednog od poznatijih pevača u Beogradu i šire po Evropi. Dobio sam poziv od Stanka Niketića koji danas živi u Čikagu da gostujem u njegovom restoranu ,,Skadarlija“ u Njujorku u kome su se okupljali svi Jugovići. Pevač je morao da ima raznolik repertoar pesama, što sam ja i imao. Uobrazio sam se i mislio da ću da postanem drugi Elvis Prisli kojeg sam obožavao i za kojeg se, istog dana kada sam dobio radnu vizu, pročula vest o njegovoj tragediji.
Kolegama i muzičarima iz Aleksandrićevog orkestra koji su mi pripremali nove pesme za snimanje rekao sam da idem samo na tri meseca, ali ko jednom stane na Američko tlo, taj se retko ili nikako ne vraća. Pogotovu ako se osnuje porodica ili se uđe u neki biznis ili jednostavno iskrsne nešto sasvim neočekivano.
Nisam materijalista i nisam otišao u Ameriku da zaradim. Živeo sam komotno i tamo. Razlog odlaska bila je želja da pevam za naše ljude. Muzika je ono što me ispunjuje i čini srećnim. Novac sam oduvek ,,rasipao” i davao jer je to samo sredstvo za komotniji život. Moja majka nam je govorila: ,,Deco, uvek kad imate dajte i onima koji nemaju, jer ruka koja daruje je uvek iznad one koja prima. Pomozite svakom kako bi usrećili i druge i vas.”
Možes da sanjaš i mozgaš danima i noćima o bogatstvu, putovanjima, uspesima, ali samo put sudbine te odvede nekim svojim pravcem kao i mene preko Atlantika u Njujork, a zatim u Los Anđeles i evo me u Čikagu, gde i danas živim i radim i evo dajem intervju za portal Čikago dešavanja.
Kako je izgledao sam dolazak u Ameriku i Vaši prvi nastupi?
Očekivao sam da Njujork vidim u lepšem sjaju, onako kako nam je prikazivano na TV ekranima i filmovima, ali to nije tako. Beograd je mnogo lepši i čistiji, barem je to tako bilo u ono moje vreme dok sam živeo u njemu. Moj grad nisam video decenijama, a kamoli kročio njegovim ulicama i mojim Dorćolom, a tako bih želeo, samo ne pitajte razlog, ne bih znao odgovor ili bih možda slagao.
Što se kafanske publike i gostiju tiče, mi balkanci smo poznati da pevamo igramo i obavezno popijemo, samo u tuđini je sve to izražajnije. Dešavale su se svađe i prepirke jer gost hoće da se opusti da uživa i razbije času uz pesmu ,,Oj Vojvodo Sinđeliću“, dok neko za drugim stolom dugo čeka naručenu ,,Sotu“, a društvo sa druge strane traži ,,Od Vardara pa do Triglava“. Sve su to samo neke od situacija koje su se događale.
Poznato je da ste zajedno da Tomom Zdravkovićem punili kafane i da ste rame uz rame sa njim ostvarili velike uspehe. Kakva su Vaša sećanja na Tomu?
U godinama sedamdesetih, a i kasnije, bilo je mnogo dobrih pevača, ali Toma je bio izuzetak u svemu. Ljudi su ga obožavali. Bio je svestan svoje vrednosti, ali je i dalje ostao skroman i običan. Sa svima se družio, častio, davao novac. Ima puno toga što ne bi trebalo javno da se priča o njemu, mada se uglavnom mnogo zna. Družili smo se, a kako se i ja razbacujem i trošim, obično smo se ,,utrkivali” ko će pre da plati naručenu turu. Često je sa nama bio i Novica, Tomin brat i moj brat, kako smo se oslovljavali, ne samo što smo slični u ponašanju već smo i iz istog kraja. Oni iz Leskovca, a ja iz Bujanovca, pa kad se opustimo počnemo da se “frljamo sa padeži” onako kako se u našem kraju govori. Kod nas južnjaka se to oseti i u pevanju.
Da li ste imali priliku da ogledate film Toma i kakvi su Vaši utisci kao nekoga ko je imao priliku da ga upozna?
Postoje mnoge priče i anegdote o Tomi, legendi našeg vremena i drago mi je da je napravljen film o njemu, samo mi se čini da bi Novičin sin – Dule, odigrao pravog Tomu ili Novica da je živ. Tu ne bi trebala nikakva gluma, dečko liči na strica, slični su u pevanju, a i krv je ista i ko bi to bolje uradio od njega samog. Film nisam gledao iako većina kaže da je dobar, mada oni koji su Tomu više poznavali imaju zamerke, pa otuda i moja dilema. Ne bih voleo da zapazim nešto što bi me oneraspoložilo.
Vlasnik ste i osnivač radio stanice Romski Dukat od 1992. godine u Čikagu, a od 1998. godine Radio Nostalgija. Koliki je bio značaj osnivanja radio stanice u vreme 90-tih? Da li i sada u ovo moderno doba mislite da radio stanice imaju veliki značaj?
Radio Romski Dukat traje vec 3 decenije, 13. februara je godišnjica, samo za razliku od ranijih godina neće biti nekog muzičkog spektakla. Ovo pandemijsko vreme je poremetilo druženja i zabave, a i malo sam se ,,zasitio” svih tih zvezda i zvezdica iz estradnog sveta sa kojima je teško raditi. Izuzetak su pravi profesionalci kao što su: Bajaga, Indeksovo pozorište, Atelje 212, Zdravko Čolić, Vesna Zmijanac, Dragana Mirković, zatim Merima Njegomir, Šaban Bajramović, Đorđe Balasević koji nisu morali još da nas napuste. Kao organizator kulturno-umetničkih priredbi, svojevremeno sam bio najjači. Skoro cela estrada je gostovala u mojoj režiji, odnosno Radio Nostalgija i Romski Dukat.
U vreme kada je nastala podela naše male države Jugoslavije, a kako su nam prave informacije baš tada bile potrebne, došao sam na ideju da osnujem radio i tako našim ljudima u Čikagu prenesem situaciju iz naše zemlje. Kako nisam novinar, a znam samo da pevam, podršku mi je pružio Zoran Ostojić, novinar i urednik Studija B koji se angažovao i pomogao da se prava reč čuje na ovim prostorima.
Pitali smo se šta da prenosimo kada je čitava zemlja u ratnom stanju. Govorili smo istinu i oni koji su razumeli, slušali su taj Romski Dukat koji je bio veza matice i dijaspore. Program se emitovao jednom nedeljno, pa su pozivi od strane slušalaca dolazili sve više i tražili su da se čujemo svakodnevno. U isto vreme otvorio sam videoteku Nostalgija 1998. godine i drugi radio istog naziva sa svakodnevnim emitovanjima. Bilo je je još nekoliko radija na našem jeziku, ali konkurencije nismo imali jer smo programski bili drugačiji u smislu živih uključenja sagovornika i slušalaca. Kasnije su i oni primenjivali isti način rada, ali nisu dostizali slušanost, pa su pojedine kolege i oni koji nisu voleli ono što se čuje kod nas, počeli na razne načine da me napadaju i vređaju. Šta sve nisam doživljavao i preživljavao i evo ostao sam i dan danas, a ovo je 2022. godina.
U ovo modernije doba sve je drugačije u odnosu na 90-te. Tehnologija je napredovala i retko ko sluša radio, a mladi i ne znaju šta je ustvari radio i kasetofon koji se tada koristio. Sve prolazi i mnoge stvari se menjaju. Koliko je samo ovaj virus odneo života, poremetio i uplašio ljude na čitavoj planeti.
Koliko ste do sada snimili studijskih albuma i za koje producijske kuće ste ih izdali? Na koju svoju kompoziciju ste najponosniji do sada i koju najradije pevate na svojim nastupima?
Snimao sam za Jugoton, Rtb, Diskos, kao iza arhivu radio Beograda, radio Prištine i radio Skoplje. Pesma ,,Zajdi Zajdi“ mi je otvorila put na takmičenju ,,Zlatni Slavuj“ gde sam dobio prvu nagradu publike i stručnog žirija. Snimao sam sa vrsnim i vodećim orkestrima, ali i pored toga, nije bilo nekog velikog hita mada se znalo za ,,Marušku“, ,,Slatki otrov“, ,,Nemam nikog ko me voli“, a ,,Himna Novaku Djokoviću“ je zahvaljujući pregledima na You Tube-u dostigla veliku brojku, i to mi je najjača pesma do sada.
Pre pandemije sam uradio jos 7-8 pesama koje su u studiju čekale do skoro. Izdvojio sam pesmu ,,Beograd“ i trenutno završavam video u Los Anđelesu za koji je zadužen moj prijatelj i producent Zoran Pilot. Iskoristio sam to vreme snimanja i tamo pevao za Doček Nove 2022. godine, kao i za Pravoslavnu Novu godinu. S obzirom da sam dugo živeo tamo, ljudi me poznaju i vole, kao i ja njih. Svi bi hteli da im budem gost, ali se ja najkomotnije osećam kod Ljubice i Gaje, Dragiše i Emine i kod mog kolege Đoleta u Las Vegasu u njegovoj maloj vili, pa bih ih sve da ih pozdravim i poručim da prate Portal Čikago dešavanja.
Kao i svi na svetu, i Vi živite u ovim nekim neizvesnim vremenima i sa virusom koji nas je zadesio. Kakva su Vaša mišljenja o tome? Koliko je pandemija u svetu pogodila muzičare?
I nama muzičarima je sve to bilo na štetu kao i našem radiju gde su reklame stale, nije ih bilo jer mnoge firme su prestale sa radom. Predpostavljam da je i kod vas bilo slično, kao i u drugim medijama. Izgleda da kriza prolazi, pevaćemo i svirati kako bi nadoknadilli propušteno. Želim da trajete, jer trebate vi nama i mi vama za još intervjua, sa obe strane, i da preko vas saznamo o dešavanjima u Čikagu i šire. Mediji imaju moć i to treba ceniti i podržati bilo kako. Mnogo uspeha i da portal Čikago dešavanja ima veliki pregled i čitanost, a radio Romski Dukat i Nostalgija slušaoce, subotom od 4 na WNDZ 750am.
Našem sagovorniku želimo puno uspeha i sreće u daljem radu i da radio Romski Dukat i Nostalgija imaju još više slušalaca, kao i da se ova pandemija što pre završi i da svi možemo da odahnemo i prodišemo punim plućima.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ FOTO: PRIVATNA ARHIVA