Njegovi radovi su poznati na svetskom nivou. Udružio je hobi i strast prema tetovaži sa putovanjima i tako je počela jedna zanimljiva priča. Dejan Pein je tattoo majstor koji je obišao svet. Od Srbije preko Kipra, zatim cele Evrope odlazi u Ameriku gde ostaje da živi i radi. Svoju ljubav prema tetoviranju i putovanjima podelio je sa nama.
Dejan Pein je rodom iz Srbije, iz Zrenjanina, uspešan preduzetnik koji sasvim slučajno počinje da se bavi tetoviranjem i to će znatno uticati na njegov život. Nakon što je ispekao zanat u Srbiji, na poziv prijatelja odlazi na Kipar, a zatim se njegovo putovanje nastavlja preko Austrije, Nemačke, Švajcarske pa sve do Amerike koja je krajnje odredište ovog umetnika.
Kada si počeo da se baviš tetoviranjem?
Po struci sam ekonomista i i imao sam firmu koja se bavila iznajmljivanjem cepelina i balona u reklamne svrhe za važne događaje i koncerte, ali me to nije ispunjavalo. Tetoviranjem sam počeo sasvim slučajno da se bavim u Novom Sadu 2008. godine, iako sam već bio formirana ličnost i imao privatan biznis, želeo sam da probam nešto novo. Prvu tetovažu sam vrlo uspešno odradio i u narednih nedelju dana, uradio sam još šest. Vrlo brzo sam shvatio da je tetoviranje prava stvar za mene i od tada bez prestanka tetoviram. Mislim da je to moja životna misija i neću prestati do kraja života.
Posetio si celu Evropu, živeo si u Španiji, na Tajlandu, kako si se opredelio za život u Americi?
Imao sam pozive za Ameriku godinama, međutim bila mi je daleko. Amerika mi se sviđala jer ja slušam rock ’n’ roll, slušam bluz i uvek sam maštao o tome da jednog dana odem da vidim Teksas, da se provozam Kalifornijom da vidim Majami, ali nisam mislio da je to realno. Pričao sam sa prijateljima iz Amerike i drug me je pozvao da dođem i vidim Ameriku, rekao je da misli da sam rođen za tu zemlju.
Otišao sam samo da vidim Ameriku, sleteo u Čikago gde je temperatura bila u velikom minusu, ipak čim sam sleteo osetio sam nešto u vazduhu, osetio sam tu širinu. Počeo sam da tetoviram u Čikagu, ali kada sam video Majami i Floridu, rekao sam prijatelju da ću ostati tu da živim. Ostao sam dosledan sebi i počeo sam da planiram svoj život u Majamiju, da stičem prijatelje i upoznajem srpsku dijasporu ali i da tražim posao. Prvi posao sam našao u studiju posle dve nedelje. Radio sam nekoliko godina u Majamiju, i usput obišao još oko dvadeset država. Tetovirao sam i naše ljude i strance, da bih pre dve godine osetio da mi je potrebna promena. Život u Majamiju je uzbudljiv, ali bila mi je potrebna promena, pa sam krenuo dalje da istražujem tržište. Poslata mi je ponuda sa Aljaske, ponuđeni su mi bolji uslovi i nisam bio ograničen u radu. Mogu da tetoviram koga želim, imam pravo da odbijem klijente ukoliko smatram da nešto nije u redu, prosto uslovi su bili takvi da ja to nisam mogao da odbijem.
Kroz putovanja po svetu imao si priliku da tetoviraš i naše ljude i strance. Da li postoji velika razlika u odabiru tetovaža kod naših ljudi i kod stranaca?
Kada su u pitanju naši ljudi, njihov izbor tetovaža je povezan sa nostalgijom, sa njihovim patriotizmom koji je mnogo izraženiji jer su daleko od svog rodnog mesta. Naši ljudi više vole da rade srpske motive, a ako su u pitanju slova, vole da rade ćirilicom jer je to znak raspoznavanja po svetu, i jer ćirilica znači da su uglavnom Rusi ili Srbi. Što se stranaca tiče, bukvalno se radi sve, rade se i crno bele tetovaže i u boji, rade se geometrijske tetovaže, mandale, zavisi od čoveka do čoveka. Oni dolaze meni sa različitim motivima. Što se tiče nekog modernog motiva ili kategorije Trash Polka tetovaže, moderan je i Dot tattoo, a u zadnje vreme stilovi su počeli da se miksaju pa u jednom dizajnu tetovaže imamo sve pomenuto. Kao i u svim drugim poslovima i u životu, pravilo je da nema pravila.
Aljaska je za mnoge u Srbiji gotovo nepoznanica, kako bi nam opisao tvoj život na Aljasci?
Aljaska je jedna od retkih netaknutih zemalja na planeti koja pripada Americi, međutim ona je odvojena. To je prelepa zemlja koja ima četiri godišnja doba kao i sve ostale zemlje. Od juna do kraja avgusta leto je isto kao na Balkanu, voda je malo hladnija ali se ljudi kupaju i u kratkim rukavima su. U njoj živi možda svega oko milion ljudi, a veća je od polovine Evrope i ima dva veća grada, Enkoridž, koji je na južnoj obali i Ferbanks, grad u kome ja živim. Radim u jednom studiju, tamo sam stalni zaposleni tattoo majstor. Svojim kvalitetom i radom stekao sam i na Aljasci veliki broj klijenata koji se stalno uvećava kroz direktan marketing, kada neko pokaže moj rad svojim prijateljima ili rodbini, taj neko se oduševi i traži moj kontakt.
Život je malo drugačiji, automobil je neophodan za život jer su ekstremni uslovi, a i automobili su dodatno opremljeni za velike minuse i uglavnom su to džipovi jer se niži automobili zaglavljuju u snegu. Aljaska predstavlja ozbiljnu razliku u odnosu na ostatak sveta. Bio sam šokiran činjenicom da nigde nisam video više motocikala nego na Aljasci, nisam video nigde da se toliko jede sladoled kao na Aljasci i to je posledica toga što su ljudi zarobljeni u toj zoni vremenskih oscilacija i minusa. Tamo je veći deo godine sumrak, u 10h počinje da sviće, a već oko 16h počinje da pada mrak, i tako je šest do osam meseci u toku godine.
Da li na Aljasci ima „naših“ koji tamo žive i rade konstantno, ili su to obično sezonski radnici?
Svake godine ima i sezonskih radnika, ali imao sam priliku da upoznam i ekipu naših ljudi na Aljasci, koji žive i rade tamo. U mom gradu, Ferbanksu, ima oko dvadeset Srba. To su mladi ljudi, od 25 do 30 godina, koji su došli preko „Work and Travel “ programa i ostali tu da žive i rade. Među njima ima i naših ljudi koji dolaze iz imućnijih porodica, a to znači da razlog nije bila samo nemaština u Srbiji, već su oni shvatili da mogu bolje i više da postignu u Americi. Mi se družimo koliko možemo, ali neki ljudi rade i po dva posla pa ne stižu toliko često. Kada se okupimo pričamo na srpskom i razmenjujemo iskustva, razgovaramo o tome gde se šta novo otvorilo, itd. Nismo konstantno zajedno, ali održavamo kontakte, ponekad se družimo i idemo na večere, zatim do Ruske pravoslavne crkve, gde odemo da zapalimo sveće i negujemo srpski duh koliko smo u mogućnosti.
Baviš se isključivo tetoviranjem, da li je taj posao dovoljan za opstanak i život na Aljasci?
Da, i nemam potrebu da radim drugi posao, jer to bi značilo da sam loš u ovom poslu. Volim da tetoviram, meni je zadovoljstvo da usrećujem ljude i da ostavljam neizbrisive tragove na njihovoj koži. Ja svu svoju ljubav, strast i energiju potrošim na tetoviranje, a moj menadžer vodi moje društvene mreže i marketing, a na kraju ja sam taj koji odlučuje da li će neku tetovažu odraditi ili ne. Puno znoja, puno krvi je na mojim rukama, iskrivljena leđa, mnogo rada, hiljade sati su u pitanju ali je to dovelo do toga da sam dobio posao na ovako posebnoj destinaciji, sa sasvim pristojnim uslovima. Ljudi misle da je tetoviranje lak posao, ali nije nimalo lako. Često se osetim vrlo iscrpljeno i umorno kada završim par većih tetovaža, ali motiviše me i finansijski momenat koji je veoma bitan. Volim što sam na Aljasci, ali ne bih baš ostao dugo da nema i tog finansijskog momenta.
Imaš trinaest godina iskustva u tetoviranju. Da li si odbijao da radiš neke tetovaže?
Jesam. Odbijam da tetoviram drogirane i pijane ljude. Odbijam mračne teme iz horor filmova, to mi se nikako ne sviđa jer kada su baš te mračne teme u pitanju, odbijam jer treba provesti ceo dan gledajući u nešto tako bljutavo i odvratno. Želim da širim svoju umetnost i ljubav preko tih tetovaža, ali mora i meni da se svidi.
Kao ljubitelj tetoviranja, kao neko ko svoj posao radi iz ljubavi, koliko ti imaš tetovaža?
Ne znam tačno, nisam poput većine svojih kolega da od sebe pravim pokretni marketing, ja sam kulturan i jedan sam od onih tipova koji kad je obučen niko ne bi pomislio da ja imam i jednu tetovažu. Tetovaže ne nosim zbog drugih, nosim ih zbog sebe one su diskretno sakrivene na mom telu. Imam tetovaže koje su vezane za određeni deo mog života, za neke ljubavi i prijatelje koji više nisu sa nama. Tetovaže se na mom telu nadograđuju, imam jednu putopisnu priču na sebi. Imam istetoviranu mapu sveta po zemljama i destinacijama koje sam posetio. Mislim da imam preko petnaest tetovaža.
Šta bi poručio našim čitaocima i mladim ljudima koji razmišljaju o dolasku u Ameriku?
Poručio bih im da slede svoje snove i svoje intuicije, da ne slušaju mame i tate, samo da slede sebe i svoje srce i put će ih odvesti tamo gde su želeli i trebali da budu. U Americi postoji „Američki san“ i ja sam svedok tome, ali da je lako, nije lako. Amerika je za ljude sa Balkana poprilično daleko i oni vide samo onu jednu, sjajnu stranu medalje nas koji smo u Americi. Oni vide naš uspeh, ali ne vide koliko je litara znoja, tuge i patnje utrošeno da bismo mi došli u poziciju u kojoj smo trenutno.
Za mlade ljude je poruka da treba da veruju u sebe i da rade na sebi, da ne grade tuđe snove već svoje i tako mogu stići i do Amerike i ona im neće teško pasti. Poenta je da žive svoj san, a ne „Američki san“. Ja živim svoj san i svoj život i nije mi teško da se oznojim za to.
Dejan Pein je čovek koji svojim uspehom i pričama motiviše i inspiriše mnoge koji se bave tetoviranjem, ali i uliva nadu mladim ljudima da je uspeh u Americi moguć ukoliko to jako žele. Srbin u duši i profesionalac u poslu, prošao je mnoge države i gradove kako bi ostvario svoje snove i dokazao da je uspeh moguć ako dovoljno verujete u sebe. O Dejanu Peinu možete više saznati na njegovom Facebook i Instagram profilu.
PIŠE: MARINA VUČKOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA