Iva Kostov nakon uspeha prve knjige „Prećuti me“ sigurno korača kroz svet književnosti.
Ovo je priča o tome kako se u Majamiju, gde živi već šest godina, navikava na nedostajanje, ali i kako je u Americi bolje upoznala sebe. Uvek ističe da pisati na neki način znači venčati se sa tugom i da je pisanje slobodan let rečima.
Kada i kako odlučujete da se preselite u Ameriku, kako izgledaju prvi dani prilagođavanja, šta vam je bilo najlepše, a šta najteže?
U Ameriku sam došla preko studentskog programa “Work and travel”. Došla sam sa namerom da proputujem svet, na samo pet meseci, a ostala slučajno šest godina. Čudno je. I sada, posle toliko vremena, ne mogu da verujem da sam tu gde jesam. Mešaju mi se sećanja i osećanja. Kao da je juče bilo kada sam posle programa u Ocean Citiju došla u Majami samo da ga obiđem, pa da mogu ići kući. Sećam se šta sam tada prvo pomislila: „Volela bih da, ovde, zauvek ostanem.”, izgovorila sam tog dana. Sećam se da sam već u tom trenutku znala kako ću baš na ovom mestu uspeti da pronađem svu inspiraciju koja mi je potrebna. I evo me sada, sa knjigom u ruci, i punim srcem. Jer snovi se ostvaruju samo ako dovoljno želimo. Iskreno, i ne moram baš puno da se sećam prvih dana, jer oni kao da su tu, kao da su se desili juče , a ne pre šest godina.
Prvih mesec dana mi je bilo najteže. Nisam dovoljno poznavala engleski jezik i najveći stres mi je bio kako ću se snaći na poslu, kako će me prihvatiti, kao i da li sam ja uopšte za sve ovo. Sada, vidim da sam bespotrebno plakala prvih mesec dana, čak mi je i smešno u odnosu na teret na srcu koji nosim trenutno. I tada su mi nedostajali najbliži, ali sada… Nešto najgore što čoveku može da se desi je to da se navikne na nedostajanje. Ne pitajte kako, to će razumeti samo oni koji prolaze kroz slično. Ipak, o svemu ovome pričam kao o nečem najlepšem što mi se desilo, jer zahvalna sam onom od gore što mi je pružio priliku da dođem ovde, upoznam druge kulture, nacije, kao i da prođem kroz sve što sam prošla. Najlakše sam prihvatila to što je u Majamiju cele godine toplo. O tome sam sanjala kao mala, i srećna sam što sam toj devojčici ostvarila san. Upoznala sam sebe bolje i verujem da se tako nikad ne bih upoznala da sam ostala u Srbiji. Postala sam mnogo sigurnija, a sada tek imam razlog da budem i ponosna na sebe. I jesam, zaista jesam, priča nam Iva Kostov.
Kako izgleda vaš život u Americi, šta radite, čime se bavite, s kim se družite, koje su prednosti u odnosu na Srbiju, a šta Vam nedostaje?
Hmm… Moj život u Americi može da stane u jednu reč. Izazov. Sve poslove koje sam radila od kako sam došla ovde bili su sve sem onoga što ja jesam i čime bih želela da se bavim. Inače sam u Srbiji išla na Filozofski fakultet, odsek novinarstvo. Iako mi je to struka, odmah nakon studija sam došla ovde i nisam imala prilike da radim u mojoj struci. Ovde radim klasičan gastrabajterski posao kao i svi mi koji dođemo „sa strane”. Nekada mi bude stvarno naporno, jer restoranski biznis nije moj posao iz snova, ali brzo se utešim. Znam da je ovo samo privremena epizoda u mom životu kao i stepenica više kako bih ostvarila ono što želim. Zato sam tu gde jesam i znam da ću još malo uspeti da živim samo od mog pisanja. Mnogi u to ne veruju, ali tako nisu verovali ni da ću izdati knjigu, pa jesam. Paralelno sa poslom kojim radim stižem da pišem svaki dan. Obožavam noć, i da se ja pitam, dan ne bi ni postojao. Noću imam najveću inspiraciju i često se desi da ne spavam, jer sam osećaj da nešto stvaram, drži me budnom. Nisam asocijalna, ali sve manje se družim sa ljudima ovde. Posao, a i pisanje mi ne dozvoljavaju previše druženja, a generalno i nisam neki tip osobe koji voli izlaske. A zamislite šta, živim u gradu koji je stvoren za noćni provod. Ja ću vam samo reći da sam za mojih šest godina ovde izašla, možda, dva puta. Uvek mi je draže da ostanem kod kuće i da pišem, odem na plažu, čitam knjige. Naravno da sam ovde stekla prijatelje za ceo život i uglavnom su to naši ljudi. Drago mi je što su mi ovde baš velika podrška, i smatram ih porodicom. Ono što nedostaje ovoj zemlji je više druženja, većina njih je najviše posvećena samo poslu. Naš narod zna da uživa, što ne bih mogla da tvrdim za ovaj svet ovde, sigurna je Iva Kostov.
Jeste li oduvek pisali, šta je za Vas pisanje, ljubav, poziv, hobi, potreba?
Pišem od kako znam za sebe. Imam jednu priču koju redovno prepričavam ljudima koji me čitaju i prate na mojoj instagram stranici za pisanje. Naime, čim sam krenula u prvi razred osnovne škole, rekla sam mami da mi kupi novu svesku. Ona je mislila da sam već potrošila onu iz srpskog jezika, jer sam joj tražila da bude na linije. Posle samo nedelju dana, prilazim mami i dajem tu istu, novu svesku što mi je kupila, sa rečima: „Mama, napisala sam roman.” I stvarnom jesam. Ispisala sam čitavu svesku od prve do poslednje stranice. Mama nije mogla da veruje, ali je, čini mi se, pre mene postala svesna koja je moja najveća strast. Pisanje je meni život. Gde god da sam, bila na plaži ili poslu, ukoliko me nešto inspiriše, obavezno u telefon zapišem rečenicu, pa se često desi da od jedne misli nastane čitava priča. Tako je uostalom i nastala knjiga „Prećuti me” koja sadrži 101 priču iz života svih nas. Jednom sam objavila šta za mene znači pisati: „Pisati… To na neki način znači venčati se sa tugom. I naravno, znamo šta brak podrazumeva. Obećanje da ćeš voleti svoju izabranicu do kraja života. A pisati znači ispuniti to. Ne pitajte kako znam”. Svaki umetnik mora da nauči sa tugom kao sa drugom. Mora da postoji to nešto setno na duši, nešto što treba da čuva, jer smatram da samo tako mogu nastati najlepša dela. Uostalom, znate li neku pesmu koja traje godinama, a da je nastala iz neke ogromne sreće. Ne, jel da?
Očekivali ste ovakav uspeh knjige „Prećuti me“?
Kada je knjiga “Prećuti me” tek trebalo da izađe znala sam da me ljudi čitaju, ali ne i u kolikom broju. Na mojoj instgram stranici za pisanje ( iva _kostov) prati me oko 58 000 ljudi i svaki dan dobijam divne porukice mojih čitatelja kako ih lečim rečima. Tako mi je čitateljka jednom prilikom napisala:„Ja sam tebi ulepšala dan, ali ti nama ulepšavaš živote.” Tu sam rečenicu zapamtila i zaista se trudim da koliko god mogu ljudima pomognem, da li nekim savetom koji zatraže, ili napisanim tekstom. Bila sam veoma uzbuđena kada je knjiga izlazila, i trudila sam se da ne razmišljam kako će knjiga proći. Iskreno nisam očekivala da će se rasprodati za manje od mesec i po dana, ali tako je bilo. Sada čekamo drugi tiraž, i baš se radujem što sve ide bolje nego što sam očekivala, priča Iva Kostov.
Koliko Vas ima u knjizi, ljudi Vama bliskih, koliko je teško ili lako ogoliti sebe, zaroniti u dubine svoje duše i izboriti se sa time da ono što napišete bude izloženo javnosti?
Često me čitaoci pitaju da li sam neku od tih priča preživela, ili mi pišu kako im je zaista žao što sam prošla kroz tako nešto. Sve su moje priče plod moje mašte. Ja da sam preživela sve što sam napisala, ne znam koliko bih života trebalo da imam. Jedino istinito u mojim pričama je emocija. Svaka ima tu neku jaku izraženu emociju koju sam ja nekad doživela i proživela, zato možda mnogi pomisle da moje priče imaju veze sa mojim životom. U mojim tekstovima uvek se mogu pronaći karakteristike meni dragih ljudi, ili onih koje sam nekad volela. Ponekad spojim četiri osobine od tri različite osobe, u jednu. Jer to je pisanje. Slobodan let rečima. Svaki umetnik kada nešto stvara mora da ima nepresušnu inspiraciju. Ukoliko je ima, nema potrebe za brigom, a ni za pitanjem koliko će sebe ogoliti. Ja o tome ne razmišljam. Srećna sam kada nešto stvorim, pa makar tekst nastao iz neke moje, trenutne, najveće tuge.
Kako ste došli do naslova?
Naslov se sam nametnuo. Priča „Prećuti me” nastala je još 2019.godine i primetila sam da je ljudima baš prirasla za srce. Deljena je mnogo puta i videla sam da se ljudi stalno vraćaju na nju i da je iznova čitaju. Specijalno ovaj deo: “ Prećuti me, jer me tako dobro ćutiš. Prećuti me drugima, samo sebi, uvek, iznova reci.“ Verujem da se svaki čovek pronalazi u delovima ove priče, jer svi smo mi nekada o nekome ćutali. A zašto toliko ćutimo o onome koga najviše trebamo, objasnila sam na poleđini knjige: „Tvoje je samo koliko će ljudi saznati. Sve je baš na tebi. I ne zaboravi, tvoje ostaje samo tvoje, jedino ako prećutiš.”
Kako pišete, lako, teško, svakog dana, vraćate li se na stare tekstove?
Pišem svakog dana, ali uglavnom noću. Tada imam najveću inspiraciju i volim da sam budna do ranih jutarnjih časova. Ali otkriću vam jednu tajnu. Najlepše priče nastale su tako što sam bila negde i samo mi je u sekundi pala na pamet poslednja rečenica, odnosno kraj, a čitavu priču bih ispisala kada dođem kući. Tako da sve što pišem, pišem od kraja. Mora biti snažan i pun emocije, a onda se početak sam piše. Kada ispišem i upotpunim priču, još jednom pročitam šta sam napisala zbog gramatičkih (slučajnih) grešaka, inače nikada ne ispravljam ono što je izašlo iz duše prvi put, iskrena je Iva Kostov.
Šta radite u slobodno vreme, kako se opuštate?
Nasmejala sam se kad sam čula ovo pitanje, jer ću opet pomenuti pisanje. Uz njega se najviše opustim. Možda sam trenutno u fazi kada moje pisanje polako prelazi u moj posao, ali ja volim ono što radim. I da imam više vremena, pisala bih po ceo dan. Pisanje mi je u krvi, jednostavno ne mogu pobeći od njega čak ni u momentima kada sam na kafi sa prijateljima. Često se dešava da u sred razgovora sa njima krišom uzmem telefon da samo zabeležim ono što mi je palo na pamet.
Kakvi su Vam planovi, ostajete u Americi, šta za pet, deset, dvadeset godina?
Ne pitajte me to. To je pitanje koje me najviše boli godinama. A da li se vraćam da živim u Srbiji? Da, samo ne bih da otkrivam kada. Jer spremam veliko iznenađenje za sve drage ljude, sve sam već osmislila, samo da kročim opet u moju ulicu. Znam da će oni ovo čitati, tako da moram PREĆUTATI.
Šta je Vaš san?
Ja o mojim snovima ćutim i radim na njima. Već sam jedan ostvarila kada sam izdala knjigu, ali to je tek početak. Mnogo sam ponosna na sebe i znam da ću tek biti. Ne volim puno da pričam šta bih i kako bih želela, ali reći ću vam da planiram da spojim glumu sa mojim pisanjem. Dugo sam glumila u ameterskom pozorištu, i to mi je, pored pisanja, najveća strast. A na koji ću način spojiti ove dve prelepe umetnosti, nadam se da ćete videti kada mi se još jedan san ostvari.
Savet za mlade ljude, koji bi da dođu u Ameriku?
Nemojte dolaziti ukoliko niste spremni na veliku žrtvu. Lepo je proputovati, ali ukoliko planirate da živite ovde, budite spremni na mnogo odricanja. Nije sve bajkovito kako vam se čini. A opet, ukoliko sami sebi napravite bajku od života, možete je živeti bilo gde na svetu, poručuje Iva Kostov.
A savet za mlade pisce?
Ne pitajte se mnogo. Da li da krenete sa objavljivanjem svojih tekstova na društvenim mrežama, ili da li ćete imati nešto od toga. Pisanje je ljubav. Potreba koja raste u vama. Pišite, za sebe, za druge, za ceo svet. Ako osećate slobodu, ne prestajte. Pustite da vam duša diktira, i zapamtite, vaše srca bira inspiricaju. Ono ne zna da pogreši, pustite ga i videćete kako vam slova u stvari šapuće ljubav. Vi ste tu samo da držite papir i olovku, vaša inspiracija piše umesto vas. Zato dobro pazite kada birate. Recite to i srcu. Ono ionako, uglavnom, pobedi pri izboru.
Šta nam pripremate sledeće, novu knjigu, i kada?
I najlepše pitanje za kraj. Da, dok čekamo novi tiraž knjige „Prećuti me”, ja vam ovaj put pripremam roman. Znam već sada koliko ćete ga voleti, jer ima veze sa pričom „16. Avgust“. Ova priča je, pored „Prećuti me” ostavila veliki trag na čitaoce. Ukoliko je niste pročitali, posetite moju stranicu na instagramu i možda vam onda bude jasno zašto sam toliko sigurna u ovj roman koji pišem. Inače, imam već celu priču u glavi, samo treba da ga ispišem. Veliki sam perfekcionista i sebi sam dala rok do kada bi trebalo da bude gotov, ali ne volim ništa unapred da pričam. Kada bude vreme za to, sve informacije možete pronaći na mom Instagram profilu.
Dok čitaoci iščekuju njen roman, Iva Kostov nam ponosno otkriva ekskluzivnu informaciju da je drugi tiraž njenog prvenca „Prećuti me“ već dostupan čitaocima širom sveta.
PIŠE: SNEŽANA LAZIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA