Dobitnik Nobelove nagrade, fizičar Piter Higs, koji je pokazao kako čestice pomažu da se svemir poveže, preminuo je u 95. godini u svojoj kući u Edinburgu, preneli su britanski mediji.
Piter Higs je 2013. dobio Nobelovu nagradu za fiziku za svoj rad iz 1964. koji je pokazao kako je bozon pomogao da se svemir poveže dajući česticama njihovu masu, koja po njemu nosi ime Higsov bozon.
Posle serije eksperimenata, koji su ozbiljno počeli 2008. godine, njegovu teoriju su dokazali fizičari koji su radili na Velikom hadronskom sudaraču u Cernu u Švajcarskoj 2012. godine. Higs je Nobelovu nagradu podelio sa Fransoa Englerom, belgijskim teorijskim fizičarem čiji je rad 1964. takođe direktno doprineo otkriću.
Kao član Kraljevskog društva, Higs je većinu svog profesionalnog života proveo na Univerzitetu u Edinburgu, koji je osnovao Higsov centar za teorijsku fiziku u njegovu čast 2012. godine.
Profesor Peter Mateson, rektor Univerziteta, navodi da je: „Piter Higs je bio izuzetan pojedinac – zaista nadaren naučnik čija su vizija i mašta obogatile naše znanje o svetu koji nas okružuje.“
„Njegov pionirski rad motivisao je hiljade naučnika, a njegovo nasleđe će nastaviti da inspiriše mnoge druge generacije koje dolaze.”
Profesorka Fabiola Đanoti, generalni direktor Cerna i bivši rukovodilac eksperimenta „Atlas“, koji je pomogao u otkrivanju Higsove čestice 2012. godine, istakla je da: „Pored svog izuzetnog doprinosa fizici čestica, Piter je bio veoma posebna osoba, čovek retke skromnosti, veliki učitelj i neko ko je objasnio fiziku na veoma jednostavan i dubok način.“
„Važan deo Cernove istorije i dostignuća je povezan sa njim. Veoma sam tužan i jako će mi nedostajati.”
Kraljevska švedska akademija nauka, koja dodeljuje Nobelovu nagradu, u svom obrazloženju je navela da standardni model fizike koji podupire naučno razumevanje univerzuma „počiva na postojanju posebne vrste čestice: Higsove čestice. Ova čestica potiče iz nevidljivog polja koje ispunjava sav prostor.“
Za svoj rad, Higs je dobio mnogobrojne nagrade uključujući: Hugsovu medalju Kraljevskog društva (1981), Raderfordovu medalju Instituta za fiziku (1984), Dirakovu medalju (1997), Medalju za izvanredan doprinos teorijskoj fizici Instituta za fiziku (1997), Vulfovu nagradu za fiziku (2004), Medalju Oskara Klajna Kraljevske švedske akademije nauka (2009), Dž. Dž. Sakurai nagrada za teorijsku fiziku elementarnih čestica Američkog društva fizičara i jedinstvenu Higsovu medalju Kraljevskog društva Edinburga.
IZVOR: RTS I FOTO: PRINTSCREEN