Kada kosmopolitski glavni grad Sjedinjenih Američkih Država zamiriše na pljeskavice, ćevape, burek i sarme, glavni „krivac” je Branislav Pavić. Ovi neodoljivi i primamljivi mirisi balkanske kuhinje mame radoznale prolaznike da obraduju čulo ukusa i mirisa i uživaju u svakom zalogaju. Prodaja iz kamiona, takozvana mobilna kuhinja, je sve aktuelnija na ulicama Vašingtona i trenutno ih ima oko 3000.
Kamion „From Scratch”, čiji je vlasnik Branislav, je jedini kamion koji prodaje balkansku hranu, na koju niko ne ostaje imun. Ljubav prema kuhinji potiče od malih nogu, od malena je bio uključen u sve kulinarske poslove. Iako ustaje u 5 ujutru, sam priprema sve, kako kaže od nule, posao mu ne pada teško, već naprotiv. Ovaj nasmejani kuvar uživa u poslu koji voli i raduje se svakom osmehu mušterija pošto probaju njegovu hranu.
Dinamičan život i selidbe Brani nisu bile strane tokom života. Pošto je diplomirao, otišao je u Ameriku, ne sluteći da će obećana zemlja biti njegovo dugogodišnje prebivalište.
1979. sam rođen u Karlovcu, u Hrvatskoj, odrastao sam u malom mestu Topusko, što je u stvari termalna banja. Devedestih smo došli u Srbiju, igrom slučaja smo završili u Nišu i onda sam u Nišu završio srednju školu i Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. Diplomirao sam 2003. i došao prvi put tada u Ameriku, kako bih radio kao spasilac. Amerika se sama nametnula, pošto su kolege godinama pre našeg odlaska dolazile. Tako da sam ja odlučio sa još dva drugara da odemo i mi da iskusimo život preko okeana. Tada nisam ni pomišljao da ću živeti tamo. Nakon toga sam 5-6 godina dolazio sezonski, preko radne vize, dok mi 2009. nisu ponudili dužu vizu na 6 godina, tako da sam tada ostao u Americi. Kad god sam imao slobodno vreme, ja sam spremao, tako da sam upisao Fakultet kulinarstva u Vašingtonu, to sam završio, počeo da radim u restoranu, sa „Michelin” zvezdicom i ostao tamo 8 meseci.
Branislav je odlučio da ljubav prema kuhinji podigne na viši nivo, u Americi je upisao kulinarski fakultet kako bi usavršio svoje umeće.
Dok sam studirao, upoznao sam jednog dečka koji je među prvima započeo mobilnu kuhinju i prodavao je pice u DC-ju. Odlučio sam se za takav vid prodaje hrane, pošto su manja ulaganja i rizik nego otvoriti restoran. Na fakultetu smo učili kako se pravi biznis plan, tako da sam ja osmislio ovaj vid prodaje hrane i šta bih prodavao, taj biznis plan sam ponudio banci i banka mi je odobrila zajam za kamion za prodaju hrane. Slobodno vreme sam provodio tako što sam spremao hranu i organizovao neka dešavanja, gde bi ljudi raznih nacija uživali u mojim specijalitetima.
Osim skupocenih radnji, poznatih spomenika i muzeja, elegantnih restorana, u Vašingtonu se često mogu videti i restorani na četiri točka.
U Vašingtonu je popularan taj vid poslovanja. Pre Korone je bilo oko 3000 kamiona, najviše ih je u centru. Ovakav vid hrane ne postoji ovde, tako da sam jedini koji prodaje balkansku kuhinju. Svaki okrug ima posebne dozvole, posebnu inspekciju, radi se posebna papirologija, aplikacije. Za Vašington mi je trebalo oko 3 meseca da prikupim svu dokumentaciju. Mobilna kuhinja ima 4 dozvole koje moraš posedovati, inspekcija zna da dođe i kad je najveća gužva da proverava.
Odakle ljubav prema kulinarstvu, možeš li nam opisati kako izgleda tvoj radni dan i šta se obično nalazi na meniju?
Ja sam od malena navikao da kod kuće uvek ima kuvane i sveže hrane, ali i kolača. Tako sam voleo da sve spremam od nule „From scratch”. Kao mali sam provodio vreme u kuhinji, u selu kad je bilo vreme za pravljenje čvaraka, kobasica, pršute, voleo sam da pomažem tati, jer me je sve to zanimalo. Ustanem u 5 ujutru, zamesim testo za lepinje. I onda pripremam šta mi je ostalo za taj dan, pljeskavice, ćevape, salate. U 9 ujutru polazim na zakazanu lokaciju gde tog dana treba da radim. Tamo stignem oko 10, od 11 do 14h radim, to je uglavnom za vreme ručka. Palim agregat, roštilje, stavljam burek da se peče. Uvek imam na meniju ćevape i pljeskavice, pored običnih imam i od piletine i lososa, burek sa sirom, roštiljsku kobasicu i baklavu. Svake nedelje imam neko drugo kuvano jelo – pasulj, sarme, gravče na tavče, podvarak, mantije, musaku.
Stranci redovno uživaju u balkanskoj kuhinji, ali i naš narod koji se rado seti domaćih specijaliteta. Mušterije mogu saznati lokaciju kamiona preko sajta ili društvenih mreža.
Od kada je nastupila pandemija, više su naši ljudi dolazili, sa obzirom da sam pozicioniran uglavnom gde ima naših. Pre toga, sam bio u centru, tamo su dolazili ljudi svih nacija. Prepoznaju balkansku kuhunju, pa dolaze, to su ljudi koji su već bili na Balkanu pa prepoznaju. Tako da sam se prijatno iznenadio koliko Amerikanaca uopšte zna za našu kuhinju. Imam web sajt, tu se vidi nedeljni raspored sa lokacijama. Pored toga, mogu pratiti i na društvenim mrežama (Facebook, Instagram i Twitter) gde se nalazim predstojeće nedelje. Tu objavljujemo i ako ima nešto novo na jelovniku.
Pitali smo Branu kakvi su planovi za dalje?
Planiram polako da pravim kuhinju i otvorim prostor gde bih mogao da stvaram neke svoje zamisli i kreacije. Trenutno sam u potrazi za prostorom. Imam mnogo ideja za jela i hranu, ali sam u kamionu mnogo ograničen što se toga tiče. To će biti u okolini Vašingtona, zapravo u Virdžiniji, pošto tu ima dosta naših ljudi, najveća je koncentracija.
Konfučijeva izreka „Izaberi posao koji voliš i nećeš morati da radiš ni jedan dan u životu”, na Braninom primeru se pokazala kao tačna. On svoj posao doživljava kao ljubav, zabavu i zadovoljstvo, dok je sa stalnim mušterijama ostvario prijateljski odnos, pa mu i privatan život ne manjka. Dobra organizacija, jasan fokus, plan i emocije uložene u posao su nepogrešiv spoj za ostvarenje uspeha na kojem god kontinentu živeli.
PIŠE: ANDRIJANA ŽIVANOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA