Nemačka je jedna od retkih zapadnih zemalja koja još uvek istrajava na pravilu da stranci koji žele nemačko državljanstvo moraju da se odreknu starog. Vladajuća koalicija novim predlogom zakona to namerava da ukine.
Nemačka je useljenička zemlja. To na svojoj zvaničnoj internet-stranici ističe i Ministarstvo unutrašnjih poslova. I pritom se poziva na statistiku: više od četvrtine građana ima migrantsko poreklo, a kod dece mlađe od 14 godina čak više od trećine. Uz to, u zemlji živi oko 13,5 miliona građana bez nemačkog državljanstva – 16 procenata stanovništva.
Međutim, kada se radi o naturalizaciji, dakle o dodeljivanju državljanstva strancima, Nemačka je među poslednjima u Evropi. Dok je recimo 2021. u Švedskoj na 100 stranaca dodeljeno deset državljanstava, a u Holandiji 5,4, u Nemačkoj je prošle godine ta kvota iznosila 1,2 odsto.
Razlog su pre svega neki veoma restriktivni uslovim koji se moraju ispuniti da bi se državljanstvo dobilo. Nedavno je vladajuća koalicija Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala predstavila u saveznom parlamentu Bundestagu predlog novog Zakona o državljanstvu kojim bi se sadašnji strogi uslovi promenili.
Dvostruko državljanstvo kao pravo
Najveća prepreka do sada je bila odredba po kojoj se generalno insistira na načelu jednog državljanstva, kaže Juli Šefer, pravnica specijalizovana za pravo o strancima u kancelariji „Šlun i Elven iz Kelna“.
„Ono što pre svega potomke nekadašnjih gastarbajtera, recimo iz Turske ili iz zemalja Zapadnog Balkana, sprečava u dobijanju nemačkog državljanstva jeste zahtev da se odreknu prethodnog državljanstva. Nemačka je jedna od retkih zapadnih zemalja koje na tome još uvek insistiraju“, naglašava Šefer.
Nacrtom novog zakona predviđa se da odricanje od prethodnog državljanstva više nije uslov za sticanje nemačkog i istovremeno se skraćuje vreme neophodnog neprekidnog legalnog boravka u zemlji sa osam na pet godina – kao što je slučaj u većini evropskih zemalja, objašnjava nemačka pravnica.
Pri tom je veoma važno to što će se novim zakonom uvesti neka vrsta automatizma: „Dvostruko državljanstvo je formulisano kao načelno pravo. To znači da, kada su ispunjeni drugi uslovi, nadležne službe moraju da naturalizuju podnosioca zahteva, odnosno one tu više nemaju nekakav manevarski prostor“, naglašava Šefer.
Sadašnji zakon dvostruko državljanstvo predviđa samo kao izuzetak od pravila. To je pre svega rezervisano za građane Evropske unije – oni bez problema mogu da imaju dva državljanstva. A, nakon poduže procedure, ono se dodeljuje i onima koji dolaze iz zemalja koje svoje građane ne otpuštaju iz državljanstva – ili zato što ne žele, ili zato što to tamo zakonski nije predviđeno. Takve zemlje su recimo Sirija, Južnoafriška Republika, Avganistan, Alžir ili Iran.
Aktuelne odredbe u Zakonu o državljanstvu većim delom potiču još od Zakona o pripadnosti carstvu i državi iz 1913. godine, koji je u posleratnoj Nemačkoj jednostavno preuzet. Tek 2000. je iz naziva zakona izbačena reč „carstvo“. Taj zakon počiva na načelu porekla i nacionalne homogenosti (Volksnation): onaj ko je nemački državljanin, dakle Nemac, ne može istovremeno da bude i nešto drugo. Kao razlog se navodilo da građanin može da bude veran samo jednoj državi.
Taj argument protiv dvostrukog državljanstava i danas koriste protivnici reforme. Oni tvrde da dvojno državljanstvo dovodi do unutrašnjeg konflikta lojalnosti i da bi ljudi koji žele nemačko državljanstvo trebalo jasno da se opredele. Kažu da nemačko državljanstvo ima poseban značaj i simboliku, i strahuju da bi preterano velikodušna politika dvostrukog državljanstva mogla da dovede do toga da ljudi stiču državljanstvo iz čisto praktičnih razloga, bez ikakve stvarne veze sa Nemačkom.
Osim toga, boje se da bi osoba s dva državljanstva mogla, kako joj kad zatreba, da izmiče nemačkim zakonima pozivajući se na svoj drugo državljanstvo i status stranca.
IZVOR: RTS I FOTO: PRINTSCREEN