Osnovna definicija vezana za zanimanje fotografa usmerena je na fotografisanje u studiju. No, danas je sve veći broj profesionalnih fotografa koji svoje usluge pružaju i van studija. Shodno tome, postoji puno fotografa koji se opredeljuju da fotografišu manifestacije ili svečanosti, bez obzira da li su one javne ili privatne, ali isto tako i da ugovaraju saradnje sa različitim modnim brendovima i modelima. U moru profesionalnih fotografa, svaki pojedinac se mora istaći i izdvojiti iz mase kako bi od svog posla mogao pristojno da živi. Naš sagovornik se opredelio za saradnju sa modnim brendovima u Njujorku i po svemu sudeći odlično mu ide. Njegovo ime je Ilija Ristić.
Ilija je odrastao u Paraćinu u porodici koja mu je od samog pokazivanja zainteresovanosti za umetnost bila velika podrška i vetar u leđa za svaku ideju koju je imao. Istoriju umetnosti upisao je 2014. godine u Beogradu, a fotografijom se počeo baviti kao asistent Đorđa Bukvića. Svoju samostalnu poslovnu karijeru otpočeo je 2019. godine. Danas iza sebe ima preko 30 kampanja, 2 naslovne strane, bilborde i puno publikacija. Radio je kampanje za najrazličitije modne brendove, fotografisao najznačajnije modele i sarađivao sa vrhunskim šminkerima i frizerima.
Poštovani Ilija, kakva sećanja nosite iz perioda odrastanja u Paraćinu?
Prva pomisao na detinjstvo i Paraćin je moja ulica puna dece i to celodnevno druženje sa njima. Nisam osećao da mi nešto fali, bez obzira što su to bile devedesete i što situacija u zemlji nije bila sjajna, moji roditelji su se uvek trudili da bratu i meni sve obezbede. Period odrastanja u Paraćinu mi je ostao u najlepšem sećanju, to je grad gde žive svi moji najvoljeniji i uvek mu se rado vraćam.
Kada se kod Vas dogodilo interesovanje za umetnost?
Ne sećam se konkretno situacije, jer umetnost je od malena bila prisutna u kući. Oduvek sam bio kreativan, znao sam lepo da crtam i omiljeni predmet u školi mi je bilo likovno. Tu su sigurno i geni zaslužni pošto se tata bavio fotografijom u mladosti, a mama je volela da slika i cela naša kuća je puna njenih radova.
Sa 14 godina sam prvi put uzeo fotoaparat u ruke i na prvu se zaljubio. Tada sam često fotografisao sestru, od dnevne sobe sam pravio studio, tata je donosio svetla sa televizije na kojoj je radio, a mama ju je šminkala i pravila frizure. Stvarno sam imao veliku podršku porodice za sve lude ideje koje sam imao i tada sam već sa sigurnošću znao čime želim da se bavim kada ,,porastem“.
Kako je došlo do saradnje sa Đorđem Bukvićem?
Do saradnje sa Đorđem Bukvićem je došlo preko zajedničkih prijatelja, skroz slučajno. Njemu je trebao asistent, a ja sam imao preporuku preko drugarice. On je video moje radove i javio mi se. Bio sam presrećan kada me je pozvao i već sutradan smo radili zajedno, a do dan danas sarađujemo. Celo to iskustvo asistiranja nema cenu. Prvo, sama ta mogućnost da prisustvujem snimanjima, da budem u svim najboljim foto studijama u gradu, da upoznam, ne samo modele nego sve ljude iz posla, šminkere, frizere, dizajnere, stiliste. Drugo, dosta sam naučio o samom poslu, odnosu sa klijentima, kako funkcioniše sam proces stvaranja kampanja i tako dalje. Pre nego što sam njega upoznao, znao sam samo fotografiju, ali nakon saradnje sa njim bio sam spreman da skroz uđem u posao.
Nakon te saradnje, koliko vremena je prošlo dok niste počeli samostalno da se bavite fotografijom?
Otprilike dve godine nakon početka saradnje kovida i svega, meni su počeli polako poslovi da dolaze, a i krenuo sam tada aktivnije da fotografišem. Imao sam puno nekih samostalnih projekata, samim tim bilo je tu dosta slika i klijenti su krenuli da se javljaju.
Za koje modne brendove ste radili i sa kime ste sve imali priliku da sarađujete u Srbiji?
Neki od brendova su ,,Triko“, „Hard Love“ ,,Angie“, ,,MiriMari“, ,,Joy“, ,,XYZ Fashion“, ,,Famous“, ,,Lamour Fashion“, ,,World Fashion Medium“… i tako dalje. Omiljena saradnja je bila za duplu naslovnicu časopisa ,,Bazar Politika“ sa novinarkom Biljanom Obradović koju pre svega izuzetno cenim, a i na setu se pokazala kao odličan model, tako da je to bio pun pogodak!
Šta se sve to u Vašem poslovnom životu menja dolaskom u Njujork?
Imao sam ogromnu sreću da sam nakon samo 7 dana od preseljenja u Njujork imao prvu kampanju za brend torbi ,,Uniukiyo“. Bilo je dosta torbi da se fotografiše, radili smo 5 sati u studiju sa 2 modela. Te fotografije bi trebale uskoro da se pojave u jednom časopisu u Srbiji i jednom u Los Anđelesu. Takođe, isti brend torbi je organizovao izložbu u prestižnom country clubu ,,Soho house” gde sam radio kao oficijalni fotograf događaja. Posle toga, radio sam 9 revija za New York Fashion Week i te fotografije su objavljene na par Njujorških portala. U Americi sam krenuo da se bavim i product fotografijom jer ovde postoji velika potreba za tim. Imao sam već par klijenata, pa ćemo videti u kom će to sve pravcu ići.
Kako biste uporedili život fotografa u Srbiji i u Americi?
Moj utisak je da se posao fotografa u Americi više ceni nego u Srbiji i da se u Americi na fotografa gleda drugačije. Ovde je sve pod ugovorima, sve je vrlo jasno definisano u samom startu, svako snimanje se detaljno precizira pre samog posla, svaki sat se plaća. Kod nas je više ono „kako ćemo – lako ćemo“ što meni na neki način i fali, jer ja volim tu našu opuštenost i spontanost, ali na kraju upravo takav način poslovanja donese i najviše stresa.
Da li su Vam najavljene neke nove saradnje u skorijoj budućnosti i nešto što biste podelili sa našim čitaocima?
Ono na čemu sada radim jeste da sam u pregovorima za jedan novi brend, u pitanju su ekstenzije za kosu. Planiramo dugoročnu saradnju, ceo projekat će se sastojati od beauty fotografija sa vise modela, product fotke, before and after, lifestyle. Ceo koncept se osmišljava i biće jako interesantno, radujem se ovome i svemu što sledi.
Našem sagovorniku želimo puno sreće u svim budućim profesionalnim saradnjama i angažmanima, a našim čitaocima da uživaju u ovim prelepim fotografijama i da ukoliko budu imali priliku preporuče ili angažuju ovog profesionalca.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA