Fudbalska Superliga Evrope doživela je totalni fijasko. Raspala se praktično pre nego što i formirana. Postavlja se pitanje zašto je tako?
Bilo ih je 12 u početku, a samo za nekoliko dana su redom počeli da odustaju. Za samo nekoliko sati bogati klubovi su pojeli šamar koji je bio u najavi od prvih trenutaka otkako su polovinom aprila samouvereno objavili – Proglašavamo Superligu!
Više je razloga za fijasko tih klubova.
Arsenal se prvi izvinio za grešku, Liverpul takođe, ostali Englezi su obrazložili razloge za odustanak od ideje koju su mnogi opisali kao „krađu fudbala“.
Engleze su ispratili Italijani kod kojih su saopštenja zaličila na objašnjenje nadurenog deteta iz Juventusa i Milana, svesnih da su potučeni u ovoj igri.
Nisu direktno rekli „dižemo ruke od Superlige“, već da „sadašnji trenutak nije pravi“ i slične neke formulacije, kojima u nešto lepše oblande uvijaju kapitulaciju.
Zaigrali su se sa prejakim „igračima“. Zaboravili su zašto je fudbal počeo da se igra na početku.
Amerikance on kao sport i ne zanima bogzna koliko, a njihov biznis je i zakuvao celu priču. Prosečan Amerikanac neće moći da nabroji deset igrača koji igraju u „ligama petice“, ali će zato znati pola NFL i MLB lige u po noći.
Fudbal nije sport franšiza, to nije kao NBA i ne treba da bude. Taj zatvoreni „fazon“ funkcioniše na tlu Sjedinjenih Država i radi izvrsno jer postoji kao čitav sistem od osnovnih, preko srednjih škola i koledža do onog pravog – NBA.
To ne prolazi u fudbalu, ili bar ne za sada. Zamislite nekog Adrijana ili Ronalda koji dolazi sa koledža i kako nosi onu crnu kapu, pa onda svlači univerzitetsku odoru i oblači dres za polufinale velikog takmičenja.
U Evropi postoji Evroliga, ali sa razlikom što FIBA nije UEFA ili FIFA i ne prepušta monopol tako lako.
Nije bezveze fudbal najvažnija sporedna stvar na svetu. Zato su navijači prvi važan faktor zašto Superliga nije uspela.
Drugi važan razlog posle navijača za fijasko elitnog takmičenja jeste baš u samim fudbalerima. Oni su isprva stidljivo, kasnije sve glasnije i jasnije istupali i pričali da je ideja Superlige užasan potez. Bruno Fernandeš se bunio rekavši da snovi ne mogu da se kupe, Danijel Podens takođe.
Istupali su i neki srpski momci poput Stefana Mitrovića, dok je Ronaldo pozirao bez majice i pokazivao trbušnjake. Nije ni Mesi ništa rekao, ali u ovom slučaju glas brojnih drugih igrača je bio dovoljan da nadglasa ćutanje najvećih.
Važan razlog je i izostanak podrške iz Francuske i Nemačke. Kad je objavljeno da su Bajern i Pari Sen Žermen kao moćni klubovi odbili Superligu, s jedne strane je bilo onih koji su se pitali: Kakva je to Superliga ako u 20 apsolutno najjačih klubova nema i ova dva?
Mediji su takođe odigrali važnu ulogu jer kad su se oporavili od šoka da se nešto tako veliko dešava, niko nije bio spreman i kadar da predvidi koliko dalekosežne posledice mogu da budu.
IZVOR: NOVA I FOTO: EPA