Upornost, ambicija i marljiv rad su tri faktora od kojih zavisi uspeh u životu. Ukoliko im još dodamo i sreću, to može značiti ostvarenje snova na poslovnom planu. Naš sagovornik, Aleksandar Šojić, je upravo vlasnik sva tri faktora i sa njima je 2010. godine odlučio da ode u Ameriku i da ostvari svoje ambicije, kako i sam kaže gladan novog znanja. Doneti odluku i preseliti se u drugi grad, državu, pa čak i otići na drugi kontinent ne garantuje ništa, već se tom selidbom suočavamo sa trnovitim putem, koji nas tamo čeka.
Aleksandar Šojić je Sarajlija, po zanimanju kuvar, sa završenom kulinarskom srednjom školom u Loznici i već kao tinejdžer je poželeo da svoje radno usavršavanje usmeri ka Americi kako bi što više naučio i jednog dana se usavršio u poslu kojim je oduvek verovao da će se baviti.
Kada si poželeo da gradiš karijeru, zašto si se odlučio za Ameriku i koje godine je to bilo?
Otišao sam 2010. godine, nakon što sam uspešno završio srednju školu kulinarstva u Loznici, radio sam u Beogradu u jednom prestižnom restoranu. Zanimljivo je to da mi je šef bio kuvar koji je radio kod Gadafija, tadašnjeg libijskog predsednika, i upravo on mi je pomogao da izgradim temelj koji je bio najbitnija osnova za moj dalji napredak. Znanje je nešto što nam niko ne može oduzeti, kada poznaješ materiju, to je zlata vredno.
U koji god poznati restoran da sam odlazio, lako sam se snalazio zato što sam zaista oduvek voleo ovaj posao. Bio sam kuvar i u restoranu za prvi tim Crvene Zvezde. Nakon toga sam se uputio u Ameriku. Bio sam gladan znanja, uspeha i posla, uvek sam znao da želim više i moja potreba da se dokazujem uvek je bila prisutna.
Imao sam tu sreću da sam upoznao naše ljude Danijelu i Sašu Turović, koji su mi najviše pomogli od samog starta i uputili me u prve korake koje bi trebalo da napravim nakon što sam došao. Znao sam tada da to neće biti jednostavno, ali i on sam mi je rekao da ću kroz par godina biti ponosan zbog svega što ću postići. Baš tako je i bilo. Odmah sam upisao školu, usavršio engleski jezik i završio koledž.
Dve godine je trajao moj rad na sebi, kako bih krenuo da se profesionalno bavim kulinarstvom. Moj početak se svodio na to da pokucam na vrata restorana i nakon prvog razgovora, vlasnik mi ponudi kecelju. Radio sam u dosta restorana, dok nisam počeo da radim u restoranu Majkl Džordana i tako je krenula moja priča. Nažalost, sada je nastupila korona i samim tim je i posao stao, ali se nadamo da će se već od proleća sve vratiti u normalu.

Otići u nepoznatu zemlju sa osrednjim poznavanjem jezika predstavlja veliki izazov. Kako je izgledao tvoj prvi posao?
Moram vam otkriti jednu tajnu, ja sam maloi svirao u Beogradu, tako da sam nastavio i ovde da sviram, sa obzirom na to da volim muziku. Zaista sam uživao u tome, sve do 2012. godine, kada sam upisao školu i tada se usresredio isključivo na kulinarstvo. Završivši tu školu u Srbiji, želeo sam da nastavim time da se bavim. Moram napomenuti nešto, da u ovom poslu moraš dati sebe i zaboraviti na vreme i sat. Zanimljivo je bilo da, dok sam tražio prve poslove, poslodavac bi me među prvim pitanjima upitao da li imam devojku, ukoliko je odgovor pozitivan, dobijao sam odgovor ‘Good Luck!’, jer su mi od starta davali do znanja da će moj posao biti moj život. To sada jako surovo zvuči, ali jednostavno takav je posao, znao sam provoditi i po 18 sati na poslu. Ali bio sam spreman na to i moj moto je bio ’Nema stajanja’.
Kako je izgledalo tvoje prvo zaposlenje u restoranu, da li su ljudi odmah prepoznali kvalitet i tvoj talenat ili je za to bilo potrebno malo vremena?
Moram biti iskren da sam nailazio na puno nezgodnih situacija, koje sam na svojoj koži osetio. Ljudi znaju biti mnogo loši, ali isto tako i dobri. Sve zavisi od ekipe koja radi u restoranu. Tamo jednostavno nema čekanja, moraš brzo da deluješ i da se dokazuješ. To je takva mašinerija, ako se ne snađeš i padneš, pregaze te. Bilo je naravno i negativnih komentara, ali ja sam sebi davao vetar u leđa i samomotivaciju, tako da me je to motivisalo da još više napredujem. Kada dostignem svoj vrhunac, znao sam pitati: „Šta je sledeće?“ Ukoliko nije bilo koraka dalje, menjao sam restorane kako bih još više napredovao. Želim dati jedan savet onima koji se bave ovim poslom – nemojte čekati, nema stajanja, učite što više i menjajte restorane, jer to sve jednog dana dođe na naplatu, a vi postanete bogati raznolikim poslovnim iskustvom. Moram naglasiti da me je ekipa u restoranu Majkl Džordana veoma lepo prihvatila i to mi je dosta pomoglo da uspem, tamo sistem funkcioniše tako da svako zna svoju poziciju.
Sa obzirom na to da već šest godina radiš u Džordanovom restoranu, da li ti se tamo desila neka anegdota i da li si njega uživo video ili upoznao?
Kad god je u Čikagu, on dođe u restoran, nama tada obavezno naglase da je u restoranu Majkl Džordan ili njegova porodica. Njegov menadžer izbegava da saopštava javnosti da će biti tu, jer ljudi prosto polude kada ga vide, svako poželi da se fotografiše sa njim. Ali on ima zaista veliko obezbeđenje, tako da je teško doći do njega. Ja nažalost nisam imao tu priliku do sada da ga upoznam. Što se tiče anegdota, bilo je tu dosta zanimljivih situacija. Jedna takva se desila kada su mi tražili da napravim neki specijalitet sa našeg područja, nešto balkansko. Znajući da oni vole povrće, ja sam napravio našu mućkalicu, na šta su se oni oduševili. Pitali su me: „Šta je ovo, čoveče? Preukusno je!“
Balkanci neretko vole istaći da je naša hrana najukusnija na svetu. Kada napravimo paralelu između balkanske i američke kuhinje, koje su to očigledne razlike?
Ja zaista volim našu hranu, ali ukus naše hrane je daleko od toga šta su ljudi u Americi navikli da jedu, posebno u high class restoranima u kojima sam ja do sada radio. Naša hrana zna biti prilično teška. Amerikanci čak i odlaze u balkanske restorane, ali mi moramo podići taj kvalitet na neki viši nivo kako bismo ispunili njihova očekivanja. Srpska autentičnost ne prolazi tamo, moramo se prilagoditi i njima, ukoliko bi oni bili ciljna grupa. Naravno, uvek postoji mogućnost izbora da li su ciljna grupa Amerikanci ili Balkanci. Karakteristično za Amerikance je da oni uopšte ne spremaju ručak i svakodnevno ručaju u restoranima. Ja lično obožavam da pripremam ribu i moram reći da je sa ribom najbolje, najzdravije i najskuplje raditi.

Raditi kao kuvar nosi sa sobom veliku odgovornost i puno stresnih situacija. Koja je najstresnija situacija koja ti je ostala u sećanju?
Bilo je dosta stresnih situacija, ali moj posao zahteva da budeš psihički jak i stabilan. Radili smo jedan party i desilo se da nestane struja. To se desilo sat vremena pre nego da stigne cela grupa koju su činili doktori iz Indije i Evrope. Taj party je najavljen pet meseci unapred i trebalo je svima objasniti šta se desilo. Bilo je neverovatno, ali sa obzirom na to da u Americi sve radi na gas, imali smo alternativu. Jedini problem je bio što ventilacija radi na struju i nismo smeli uključiti gas, čim bi se osetio dim, došlo bi do aktivacije protivpožarnih aparata. Na svu sreću uspeli smo da odradimo sve što je trebalo, čak su i gosti bili prezadovoljni.
Šta su planovi za dalje, da li planiraš možda otvaranje svog restorana? Kako sebe vidiš kroz deset godina?
Za sada su svi moji planovi vezani za Ameriku, naravno ne bežim ni od povratka u Srbiju ili u Evropu. Kao što kažu Kuća ti je tamo gde ti je posao, tako da ne bežim ni od selidbe ukoliko dobijem neku odgovarajuću ponudu. Voleo bih da otvorim svoj restoran ovde i to mi je velika želja, čak sam i u pregovorima, ali ne bih za sada otkrivao ništa o tome. Mogu samo reći da je to moj primarni plan koji bih želeo da ostvarim kroz deset godina.
Aleksandar je dokaz koliko su istrajnost i odlučnost bitni za uspeh. Svakodnevni rad na sebi, lično usavršavanje i napredovanje u poslu bili su njegov izbor kada se odlučio za život u Americi. Aleksandar Šojić poručuje mladima da nikada ne odustaju, zato što su samo oni kreatori svoje sreće i svoje budućnosti.
PIŠE: ANDRIJANA ŽIVANOVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA/INSTAGRAM @ALEKSBOND88