Cenjena pevačica tradicionalnih, novokomponovanih, starogradskih pesama i romansi, Slavica Momaković Miljanović, godinama potvrđuje svojim glasovnim sposobnostima da je kvalitet pravo merilo trajanja. Već na samom početku njene karijere u svojoj 15-oj godini života, pružila joj se prilika da peva sa čuvenim Velikim tamburaškim orkestrom Janike Balaža. Zahvaljujući tome, i dan danas je solista Radio-televizije Novi Sad u čijoj arhivi ima zabeleženih i sačuvanih preko 80 arhivskih snimaka.
Preseljenje u Beograd donelo joj je nekoliko predivnih godina u ženskom vokalno-instrumentalnom ansamblu ,,Đerdan”. Nakon toga, Slavica započinje svoju solističku karijeru koju je sve ove godine gradila veoma temeljno i pažljivo, misleći na svaki detalj. Ono što našu sagovornicu pored toga krasi je jedna plemenita energija koja se oseti u svakoj rečenici i gestu koji ona uputi. Zahvaljujući svemu tome, posle ovoliko godina iskustva može da se pohvali izuzetnim i obostranim odnosom sa svojim kolegama koji odiše poštovanjem, uspesima u diskografiji, profesionalnim i privatnim ugledom kao i pravom merom pojavljivanja u javnosti.
Poznato je da ste na samom početku karijere postali solista Radio-televizije Novi Sad. Kako je jednoj mladoj devojci sa 15 godina pošlo za rukom da uđe na ,,velika vrata“ jedne tako ozbiljne muzičke institucije? Koliko je taj uspeh bio važan za jednu srednjoškolku? Da li ste već tada naslućivali da ćete se profesionalno baviti muzikom?
Zahvaljujući pobedi na opštinskom takmičenju amatera pevača u Vrbasu (Vojvodina), osvojila sam glavnu nagradu – snimanje dve pesme za Radio-televiziju Novi Sad sa Velikim tamburaškim orkestrom pod upravom legendarnog Janike Balaža. Moji snimci prihvaćeni su od strane muzičkih urednika kao ,,trajni” – što je tada bilo dovoljno da postanem solista Radio-televizije Novi Sad. To je bio period kada sam tek upisala prvi razred Muzičke škole u Novom Sadu i verujem da se moj životni put već tada odredio.
Taj uspeh za mene imao je veliki značaj. Pored brojnih pesama koje sam snimala za radio nastupala sam u mnogim televizijskim emisijama i koncertima koje je organizovao radio, bila sam pozvana i na snimanja sa Velikim narodnim orkestrom RTNS-a, upoznala sam umetnike različitih žanrova, ali i uticajne ljude iz sveta muzike. Naša saradnja postala je velika i uspešna i traje sve do danas.
Snimili ste veliki broj izvornih, starogradskih pesama i romasni za arhivu Radio-televizije Novi Sad sa čuvenom tamburaškom orkestrom Janike Balaža. Kakva sećanja nosite iz perioda saradnje sa orkestrom? Sećate li se nekih anegdota sa snimanja i nastupa?
Čast mi je što imam brojne arhivske snimke sa čuvenim Janikom Balaž i Velikim tamburaškim orkestrom koji se u fonoteci RTNS-a čuvaju kao kulturno-muzičko nasleđe. Ta saradnja mi je ostala u lepom sećanju jer se radilo veoma temeljno i profesionalno. Pre proba sa tamburašima išla sam prvo na odabir pesama i uvežbavanje uz klavir kod čuvenog korepetitora i muzikologa čika Ise Hadnađiva. Kada bi pesme naučila, sledeći korak su bile generalne probe sa Janikom i tamburašima koji su se svaki dan održavale u radiju. Iza toga, snimali smo uživo pesme. Ukoliko neko pogreši svi smo se vraćali na početak – što se nije često dešavalo, jer smo dolazili veoma uvežbani. U to vreme nije bilo tehničkih pomagala kao danas.
Anegdota sa njima bilo je dosta jer sam često sa njima nastupala na koncertima, ponekad i na Petrovaradinu gde su oni redovno svirali, doduše u manjem sastavu.
Nikada neću zaboraviti koncert u Adi (Vojvodina). Pored Janike i tamburaša učestvovali su u programu Zvonko Bogdan, Julija Bisak i ja. Za vreme mog natupa i prve pesme koju sam pevala odjednom je nestala struja i ozvučenje se ugasilo. Stajala sam nepomično nekoliko sekundi ne znajući šta da radim, a onda je Janika ne prestajući da svira tiho rekao: ,,Samo nastavi, pevaj”. U sali je nastao potpuni tajac, preplašena poslušala sam Janiku i zapevala koliko me grlo nosi. Tamburaši su se stišali u želji da se što bolje čujem. Kada sam završila pesmu prolomio se aplauz koji je trajao. Sada znam da je to bio aplauz podrške, pamtim ga, jer mi je kao mladoj i neiskusnoj devojci mnogo značio.
Vaš muzički put nastavili ste u Beogradu u ženskom vokalno-intrumentalnom ansamblu ,,Đerdan“. Koliko je ta saradnja doprinela Vašoj karijeri?
U Đerdan sam stigla posle četvorogodišnjeg iskustva sa orkestrom Janike Balaž, već dobro muzički potkovana, ali saradnja sa Đerdanom i legendarnom Mirom Vasiljević koja je bila njegov umetnički rukovodilac, drugačije je i značajno uticala na moju karijeru. Programski, Đerdan je obuhvatao tradicionalnu muziku iz svih krajeva stare Jugoslavije. Na taj način obogatila sam svoje stilsko pevanje, naučila razlike (ne peva se isto Šumadija, Bosna, Makedonija…itd.) Mira Vasiljević mi je bukvalno otvorila sva muzička vrata u Beogradu zbog čega sam joj neizmerno zahvalna. Od Radio-televizije Beograda, Beogradske estrade, drugih diskografskih kuća, konekcija sa najuticajnijim muzičkim čelnicima kao i kolegama. Đerdan je posle saradnje sa Janikom Balaž i RTNS-om bio moja velika odskočna daska za solističku karijeru.
Veliki broj Vaših kolega izuzetno ceni Vaše muzičke sposobnosti. Koliko ste do sada snimili CD-ova, pod kojim nazivom i za koju producijsku kuću ste ih izdali?
Hvala, drago mi je da to čujem. Snimila sam do sada ukupno 9 LP ploča i CD-ova, nekoliko singlica, nekoliko albuma sa Đerdanom, takođe miks albuma sa kolegama. Snimala sam za diskografske kuće PGP RTS, Diskoton iz Sarajeva, DAD, Jugoton, Studio B, Diskos iz Aleksadrovca i Grand Produkciju: ,,Poljubi me još jedanput“ PGP RTS, ,,Dođi pod moje nebo“ PGP RTS, ,,Šošana“ Diskoton, ,,Sanjam te“ Diskoton, ,,Zar srce može više da voli“ Diskoton, ,,Život si moj“ DAD iz Chicaga, ,,Sremski Bećarac“ Studio B, ,,Kao Violina“ Grand Produkcija, ,,Subota bez nedelje“ Grand Produkcija
Zahvaljujući muzici imali ste priliku da proputujete celu Evropu. Bili ste nekoliko puta u Australiji i Kanadi. Postoji li neko mesto na kom biste želili da nastupate, a da do sada niste imali prliku?
Volela bih da obiđem Novi Zeland i da tamo nastupam. Jednom mi se ukazala prilika, ali nisam mogla da se odazovem jer se ta turneja poklapala sa mojim obavezama.
Već duži vremenski period živite u Americi. Šta Vas je motivisalo da je izaberete za stalno stanište?
Amerika je moćna i prelepa zemlja koja pruža prosperitet ljudima koji su stručni, školovani i posvećeni svom radu. Posebno mi je drago što umetnici imaju u njoj tretman koji zaslužuju. U Čikagu sam upoznala mog supruga i on je bio razlog mog ostanka.
U današnjoj muzici postoji veliki broj pesama koje se svrstavaju u žanr narodne muzike, a da pritom ne pripadaju istom i ne reprezentuju ga u najboljem svetlu. Kako se nosite sa tim poteškoćama i da li mislite da rad i kvalitet uvek isplivaju na površinu bez obzira na sve što moderno doba donosi u svetu muzike?
Pojavom interneta moć diskografskih kuća je opala. Mnogi pevači u poslednje vreme snimaju jednu ili dve pesme i u većini plasiraju pesme na YouTube-u. Pogledajte samo šta sve možete tamo videti i čuti, svako želi da bude primećen, da komponuje, svira, peva. Otud i takve pesme o kojima govorite. Bilo bi mi drago da na televiziji postoji više muzičkih programa sa kvalitetnom muzikom da gledaoci mogu da biraju sami šta će da slušaju i gledaju, a ne ono što im se nameće. Publika uvek zna šta je dobro, a šta nije i to nepogrešivo – u to sam sigurna.
Što se mene lično tiče, ja nemam problem sa tim, takva muzika me ne zanima. Ne volim da esksperimentišem, volim i biram lepu i dobru pesmu bez obzira da li je snimam ili izvodim na koncertu. Jedino kapitalna muzika ostaje iza nas i vreme joj ne može nauditi.
Poslednji tri godine urednica ste portala ,,Svet Australija”. Kako i na koji način birate teme i sagovornike i koliko je taj posao izazovan za Vas?
Volim da kažem da je umetnički svet jedna ,,velika familija”. Između nas se sve jako brzo čuje, pa nije prošlo mnogo vremena da se sazna da pišem za ,,Svet Australija” i da sam deo uredničke redakcije. Tokom moje karijere izgradila sam lep i profesionalni odnos sa kolegama, pun poštovanja i poverenja. Oni znaju da mogu da mi veruju i zbog toga je naša saradnja vrlo jednostavna. Često mi sami pošalju šta ima novo kod njih ili me obaveste za neki važan muzički događaj. Sama se maksimalno trudim da pratim umetničku scenu kod nas i u svetu. Dogodi se da neki intervjuji uradim sporije, neki brže, sve zavisi od njihovih obaveza jer su često su na putu, snimanjima i koncertima. Znam da nekima nedostaje vreme i da se dobro naspavaju. Pošto radimo isti posao, razumemo se i usklađujemo. Uz dobru volju, sve se može postići.
Novinarski posao sam doživela kao veliki izazov, pogotovu što se ranije nisam tim bavila. Zahvaljujući glavnom i odgovornom uredniku portala ,,Svet Australia” Radetu Beraku, mom dugogodišnjem prijatelju koji me je uveo u novinarski posao i pružio mi pomoć sa stručnim smernicama, a pogotovu poverenju koje sam želela da opravdam uz veliki rad i ulaganje u svoje znanje – danas sam tu gde jesam.
Na koji način provodite svoje slobodno vreme u vreme svetske pandemije koja ne janjava? Da li su Vam nedostajali nastupi ili ste naprotiv imali dovoljno slobodnog vremena da se posvetite pisanju i komponovanju?
Za vreme pandemije najviše vremena provodim sa svojom porodicom, kumovima i odlascima na jezero Mičigen gde u dugim šetnjama, prekrasnim pejzažima i restoranima na vodi uživamo kada god je to moguće. To je neko naše bekstvo iz grada sa maskama u prirodu. Žao mi je što ne mogu da se posvetim svojoj profesiji kao nekada. Nedostaju mi nastupi, turneje, druženje sa publikom i kolegama. Godinu i po dana uopšte nisam nastupala, ali sam neko ko se ne predaje, optimista sam i uvek idem napred. U poslednje vreme mere su malo popustile, ali i dalje ne radim mnogo. Pre nego što se odlučim da li ću pevati ili ne, detaljno se raspitam o uslovima za rad. U toku su novi diskografski projekti, često idem u studio na snimanja novih pesama. Prija mi što sada imam vremena i za svoje stare ljubavi koje radim više od deset godina – komponovanje i pisanje tekstova za sebe i ponekog kolegu. Najbolji period za stvaranje muzike za mene je noć. Drago mi je što mogu aktivno da pišem za portal ,,Svet Australija”. Moj veliki hobi je uzgajanje cveća. Svuda oko naše kuće gde zivimo u Čikagu sam posadila cveće, gde god ima mesta (smeh), ali imam ga i na svakom prozoru unutar kuće. Obožavam orhideje, one zauzimaju najviše prostora.
I za kraj ovog intervjua, da li biste nam otkirili neke Vaše buduće planove? Gde publika u Čikagu može uživati u Vašim nastupima?
Trenutno sam u pregovorima za novogodišnje praznike. Iako sam dosta ponuda dobila van Čikaga, volela bih zbog pandemije i putovanja da ostanem u njemu. U završnoj fazi je CD muzičke fuzije našeg folklora, džeza i klasične muzike za koji je uradio aranžmane doktor muzičkih umetnosti, Zvonimir Tot iz Čikaga. Na njemu ću pevati 15 prelepih naših izvornih pesama. Po planu do Nove godine trebala bih da snimim dve nove pesme. U Čikagu ne nastupam nigde stalno, uvek su to različita mesta. Kako ovde živim više od 25 godina jedan od mog načina poslovanja i mogu slobodno reći trajanja je ,,doziranje”. Volim da me se publika uželi, da me pita baš kao i Vi sada, gde ću pevati. Pre pandemije sam mnogo putovala i nastupala u svim velikim gradovima u Americi. Iskreno se nadam da će se to vreme vratiti.
Našoj sagovornici želimo da i dalje ima pravu meru u svemu što radi. Jer kao što možemo da zaključimo – kada se puno i temeljno radi i kada se i najmanji potez meri pažljivo i sa puno ljubavi – uspeh ne može da izostane.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ I FOTO: PRIVATNA ARHIVA