Reditelj Džonatan Glejzer kaže da je u njegovom filmu o koncentracionom logoru Aušvic primenio način snimanja TV rijaliti programa, kao što su skrivena filmska ekipa i fiksne kamere. Ali, njegov film „Zona interesa“ (The Zone of Interest), nominovan u pet kategorija za nagradu Oskar, ne prikazuje užase masovnih ubistava u logoru. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro dece.
Hes je bio upravnik Aušvica od 1940. do 1945. godine. Za pogubljenje logoraša u gasnim komorama koristio je gas ciklon B. Procenjeno je da je u logoru ubijeno 1,1 miliona ljudi, od kojih milion Jevreja. Za to vreme, samo nekoliko metara dalje, njegova porodica je uživala u prostranoj kući, obilju hrane i održavanom vrtu, koji je od logora delio betonski zid.
Glejzer, koji je snimao film u blizini nekadašnjeg logora Aušvic, odlučio je da užas logora dočara zvukovima u pozadini. U filmu se čuju prigušeni krici, pucnji i brujanje mašina, a vidi se dim koji se nadvija nad krematorijumom. Porodica u kući do logora živi kao da se sa druge strane zida ne dešava ništa.
– Fraza koju sam stalno izgovarao bila je „Veliki brat“ u nacističkoj kući. Tokom snimanja TV rijaliti programa, poput „Velikog brata“, ekipe nisu prisutne, ali se učesnici stalno posmatraju. Zamisao promatranja iz prikrajka se učinila kao dobar način da se prikaže drama, iako drame nema. Bio je to način da se sa njima bude u kući – kaže Glejzer za BBC.
Zaobišao je uobičajene načine snimanja, „kojima vas glumac uvuče u njegov lik i krupne kadrove … bilo bi to pogrešno za ovaj film“. Ostvarenje u kojem nije korišćeno veštačko, već samo prirodno svetlo, često deluje kao dokumentarac. Nominovan je za Oskara za najbolji film i u još četiri kategorije, i devet nagrada BAFTA. Osvojio je Veliku nagradu Kanskog festivala prošle godine.
Film je sniman u zdanju nedaleko od kuće u kojoj je živela porodica Hes. Režiser je koristio 10 kamera sa daljinskim upravljanjem, a on i ekipa su snimanje posmatrali iz obližnjeg bunkera. U pravu je kada kaže da u filmu „nema drame“. Jednoličan život porodice nije uzbudljiv u uobičajenom smislu.
– Likovi ne ispoljavaju prijatnost, udobnost ili toplinu. Nema smešnih, osećajnih trenutaka – ističe reditelj.
Film je dobio uglavnom pozitivne kritike, a Piter Bredšo iz Gardijana je napisao da je „pažnja izoštreno usmerena na banalnost zla“. Glejzer, koji je Jevrejin, očigledno je svestan da su o Aušvicu snimljeni i drugi filmovi, kao što su nagrađivani „Šindlerova lista“, „Sofijin izbor“ i „Šaulov sin“. Ali, on se „povezao“ sa istoimenim romanom britanskog pisca Martina Ejmisa, koji je adaptirao.
– Njegova knjiga posmatra temu iz ugla koji je zaista izvanredan – kaže reditelj.
Dizajner zvuka Džoni Burn je mesecima temeljno istraživao.
– Projekat smo posmatrali kao dva filma: jedan koji vidite, sličan porodičnoj drami ili „Velikom bratu“ i onaj koji samo čujete, koji dolazi sa druge strane zida, koji je prava priča. Najteže je bilo reprodukovati zvuk „sveprisutnog brujanja logorske mašinerije, koji je mučan podsetnik na radionice i krematorijum – objašnjava Burn.
Imao je i težak zadatak da rekonstruiše zvukove koji su logoraši mogli da ispuštaju.
– Napraviti uverljiv zvuk krika čoveka koji umire je izazov sam po sebi – ističe on.
Glejzer zaključuje da njegov film „daje uvid u mračne sposobnosti ljudi“ i da je i danas aktuelan.
– Mislim da je u ovom filmu prikazano ono što kao ljudska bića radimo jedni drugima. Druge vidimo kao manje vredne od sebe, drugačije od nas. Nekako, korak po korak, to vodi u zverstvo. Radi se o urođenom nasilju u nama i o tome kako da ga prevaziđemo – smatra reditelj, prenosi BBC.
IZVOR: 24SEDAM I FOTO: PRINTSCREEN