Ostvarenje mladog reditelja Luke Mihailovića, film „Indigo kristal“, bavi se sudarom dve generacije u Šapcu. Radonjić tumači lik Vuka, tridesetogodišnjeg povratnika iz zatvora, koji gonjen samoubistvom najboljeg druga preuzima odgovornost da izvede mlađeg brata na pravi put, istovremeno se trudeći da pronađe svoju poziciju u gradu koji se naizgled urbanistički razvio, ali je u suštini ostao isti.
– Naš film se ne bavi sociološkim istraživanjem generacija koje nazivamo Indigo i Kristal. To je iskorišćen termin za naslov zato što je fokus priče na tim generacijama, ali se ne bavimo elementima sa naučne strane, već posledicom i delimično uzrokom tih posledica. Ono što je važno je da je priča lokalna, mogu je svi razumeti, a bavi se i lokalnim dešavanja kao što je rat – objašanjava glumac u razgovoru za Nova.rs.
U ostvarenju „Indigo Kristal“ predstavlja stariju generaciju, koja je kako ističe, proživela ratove i tranzicije, dok je sa druge strane generacija koja je rođena mnogo kasnije.
– Oni ni ne znaju kako je bilo za vreme bombardovanja i ratova pre toga. Nisu ni bili živi tada. Samim tim, drugačije percipiraju stvarnost i život od nas. Problematika sudara i razlika u generacijama me je privukla ovom filmu. Mislim da treba da se osvetli ta priča, zbog toga sam odlučio da pored uloge u njemu, prihvatim da budem i producent. Pokazećemo koje su to razlike u sistemu vrednosti između ljudi koji sada imaju 30 i 20 godina – kaže Radonjić.
Ipak, konstatujemo, nije mlađa generacija sama od sebe takva, odgovornost je i na starijoj, te pitamo šta je u tom koferu koji se prenosi ciklično?
– Starija generacija je zaslužna za to što nismo dali dobar primer tim klincima. Oni su krenuli istim putem. Međutim, put starijih je ipak bio koliko-toliko oprezniji i odgovorniji. Što ne znači da oni svojim ponašanjem nisu uticali na to i davali loš primer toj deci. Imamo neke scene u filmu gde vidimo nas kao mlađe i te klinace kao decu. Događaju se situacije kojima oni prisustvuju i u kojima učestvuju na neki način. Ta klica traume je tada posejana. Tako da ne možemo da kažemo da nije na nama odgovornost što su nam klinci tako malo podivljali – ističe Radonjić.
Cilj njihove priče je da, kako kaže, klinci vide da kreativnošću i iznošenjem svojih problema stvaramo drugačiji put ka rešenju istih: umesto večitog ostajanja u istom začaranom krugu traume, „da mogu videti realnu stranu života ovih mladih ljudi i možda osete saosećanje i razumevanje, umesto večnog antagonizma.“
IZVOR: NOVA I FOTO: PRINTSCREREN