Novosađanka Andrea Lukači Pap više od 15 godina bavi se kovačkim zanatom i jedna je od retkih dama sa čekićem u ruci koja je svojim radom razbila stereotip da je to isključivo muški posao.
Budući da je kovački zanat porodična tradicija, Andrea kaže da je još kao mala počela da majstoriše, imitira tatu i pokušava da radi ono što i on u njegovoj radionici, koja se decenijama nalazi na istom mestu – u delu prostorija namenjenim za boravak posade koja je nekad bila zadužena za samu kapiju Petrovaradinske tvrđave.
„Po završetku srednje saobraćajne škole zaposlila sam se u jednom butiku, ali to nije dugo potrajalo niti je bilo uspešno“ – priseća se Andrea kako je uz oca Lajoša Lukačija, nadaleko poznatog po tome što održava sat na Tvrđavi, uplovila u vode kovačkog zanata.
„Ostavši bez tog posla tata me je pitao zašto ne bih radila sa njim. Do tada mu je mama bila ispomoć u radionici. On je znao da jedna žena sitne poslove može da radi, samo je upitno da li i koliko hoće. Polako sam uz njega i sa njim otkrivala tajne zanata i od tada radimo zajedno. Ima tome 15 godina“ – priča Andrea za Blic.
Andrea kaže da joj je prvi veliki posao bila rekonstrukcija ograde dvorca Dunđerskih u Čelarevu, koju je trebalo šmirglama i žičanim četkama očistiti da bi se skinula stara boja i nedostajući delovi nadomestili, a potom i prefarbali.
„Polako me je tata uvodio u posao i pokazivao šta i kako treba da se radi. Danas mogu da pravim proizvode od početka do kraja. Savladala sam pojedine tehnike i mogu od lima da napravim razne ukrase, cvetove, listove… Odrađujem određene procese na strugu, znam da bušim, brusim, farbam, pomalo da varim. Učim kovanje na toplo, a to je operacija tokom koje se materijal greje na visokoj temperaturi i obrađuje velikim čekićem“ – objašnjava Andrea.
Tvrdi da na kovački posao ne gleda kao na isključivo muški zanat i kaže da kada treba teški komadi da se nose, to radi više njih, a ako ne mora, onda ona i ne učestvuje u tome.
IZVOR: BLIC I FOTO: RAS SRBIJA