Nedavno je premimuo čuveni pevač narodne muzike Predrag Živković Tozovac. Ostaće upamćen po mnogobrojnih hitovima. A jedan od njih svakako je „Ide Mile lajkovačkom prugom“.
Prenosimo delove zanimljivog teksta sa portala RTS-a o ovom vrsnom umetniku:
Tozovac je kao dete svirao harmoniku, naučio da svira trubu i udaraljke, s deset godina već je po svadbama zarađivao za familiju – nakon što su mu Nemci streljali oca.
Do prve muške zrelosti bio je potpuno formiran muzičar, najpre instrumentalista koji prati druge, a onda tek pevač. I potpuni profesionalac: od onih muzikanata koji u trenu mogu da otpakuju instrument ili stanu pred mikrofon, na niskoj bini, u ćošku restorana ili kafane gde je mesto za orkestar – ili u Domu sindikata, skoro svejedno.
Kad je počeo da snima, na prvim pločama čujemo već opuštenog čoveka od zanata, pevača bez naprezanja, u tonalitetu skoro govornom – „peva kao da govori“, što bi se reklo – srednjeg raspona i u takvim istim tonalitetima, s glasom zanimljivog „suvog“ tona, s nečim nasmešenim, potpuno lakim, gotovo podsmešljivim.
Te su ploče – singlovi – srbijanskog stila, šumadijskog i zapadnosrbijanskog, pokoja bosanska pesma, pokoja ciganska, i prve novokomponovane. U glasu mu se već tada čuje kilometraža i potpuna sigurnost. Govorilo se da zna na hiljade pesama, i da ih samo Cune i već zaboravljeni Mile Bogdanović, takođe kafanac od iskustva, znaju toliki broj.
Radio je solidne ploče, pevajući tim svojim glasom i stilom dotad već prepoznatljivim, nastupao svuda i neprestano. Ali ranih sedamdesetih nešto se promenilo. To je postala odjednom neprekinuta serija velikih, potpuno neusiljenih, prirodnih hitova: „Mirjana“, „Oči jedne žene„, „Vlajna“, preko koje je u mejnstrim uveo i vlaški melos, „Donesi vina krčmarice„, „Siromah sam, al volim da živim„, duhovita i lascivna „Mađarica“ („tudom tudom“), „Ti si me čekala„, „Prazna čaša na mom stolu“ („iz te čaše ti si pila“)…
Sve do jedne klasici, kao što se vidi, odavno i sve do danas, kafanski i narodni – neupitni, nesrušivi klasici srbijanske pesmarice.
Vremena su bila komplikovana, te sedamdesete godine, s mnogo nivoa, od onih kolektivnih slika sreće što pamte svi koji su ih doživeli, do naslaga mnogo manje vidljivih.
Tozovac tada snima nostalgičnu (!) i šaljivu odu malom čoveku u Velikom ratu, svoju jezičku i značenjsku igru, asonantnu premetaljku o vojniku, zaraznu i pamtljivu već od početka – „ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić!“ – s očitom implikacijom da vojska o kojoj govori veteran u tekstu nije ona u koju se tada išlo, nego jedna ranija.
Bez obzira na nelagodnu, društvenu i ideološku relativnu prihvatljivost istorije i uloge Tozovčevog naroda u Prvom svetskom ratu, gledalo se na sve to ipak s iritacijom. Ali, ajde, pesma je duhovita, folkloristička („selo mi je Toponica, drvena mi prikolica“), čak je i Žika Mitrović snimio žanrovski film o Ceru malo ranije, ni „Marš na Drinu“, kompozicija Biničkoga, nije na crnoj listi, pa ono „služio sam stari kadar – artiljerija!“, možda može nekako i da prođe.
Međutim, Tozovac, kao da hoće još više da podbode: snima vlastiti budući klasik, od svih najneobičniji, pesmu koja u svojoj pripovednoj jednostavnosti, melodioznosti i ritmu nosi osobine njegovog zavičaja. Izbacuje singl: „Ide Mile lajkovačkom prugom“.
Nit jednostavnije ispričane priče, niti teže pesme da se objasni.
U ritmičkom „kecu“ uvoda i strofe koju orkestar majstorski otkucava, u pulsu koji se vuče kao mangup prašnjavom cestom leti, kroz seriju nekad povezanih, nekad potpuno nepovezanih slika, uhvaćen je važan fragment života. Pesma je šeretski otpevana ali ozbiljno mišljena oda prijateljstvu. Pesma muška, kočoperna, s tekstom obeleženim lokalnim govorom, dijalektalnim, s motivom čak lascivnim, što je opet u ključu narodskog i pastoralnog. I tekst je, najlepše, silno duhovitog, a na momente i neosvešteno nadrealnog tona („suvo seno košeno, tekla reka kroz selo – a po reci riba plovi, nema koj’ da lovi).
Sve je prosto, u narodskim slikama, međusobno nepovezanim u delovima, ton mangupski, veseo, bećarski, „gedžovanski“. A opet, ako se prođe taj prvi sloj očitog, pesma potpuno zbunjujuća, jer ne može biti da je slučajno napravljena tako svedeno, prosto, i tako blesavo. Ne čudi da su je toliki intelektualci voleli, u različitim generacijama, pripadništvima i geografijama, u rasponu od Mome Kapora do Predraga Lucića.
Ako i jeste „o nečemu“, to se sakrilo izvan teksta. Uhvaćen i skiciran najosnovnijim potezima, taj fragment života ima i simboličke znakove civilizacije – „pruga“ i železnica, pa još i toponimom označena, detalj s duvanom, „ide Mile, gori mu cigara“ – i znakove sela i ruralne atmosfere, kao u refrenu. Slika postavljena na početku, taj na mah pamtljiv i nezaboravan naslov, ostao bi kao marginalija, čak i stvar komična, da nema nečeg drugog.
Pesma ima svoj nepogrešivi jedinstveni geografski i kulturološki pečat, i iz toga ključno – pečat sasvim određene pripadnosti. Pripadnosti koja – a tu je, što bi narod rekao, „gvint“ – što se manje i eksplicitnije ističe to je jača i vidljivija. Tozovac naime ovde zaobilazno, preneseno govori i peva ko je, kome pripada, a to pripadništvo nigde ne pominje.
IZVOR: RTS I FOTO: NOVOSTI