Jasmina Jovanović Maca odrasla je u malom provicijanskom gradu na jugu Srbije. Sa sedam godina, njen učitelj otkrio je talenat za likovnu umetnost i ono što se na kraju ispostavilo kao njen životni poziv. Nakon završene osnovne škole upisala je dizajn tekstila, a svoje školovanje zaokružila na Filozofskom fakultetu u Beogradu, smer istorije umetnosti. Od 1999. godine živi u Americi. Naslikala je veliki broj portreta, mrtve prirode, pejzaža, ikona koje radi po narudžbini, ali i prodaje na izložbama. Poslednjih 7 godina radi u muzeju umetnosti u Rokfordu gde daje časove crtanja i slikanja.
Svaka umetnička duša je kreativna, maštovita, ali u nedovoljnoj meri predvidiva. Ne samo nekom posmatraču sa strane, nego i samom sebi. No, lepota umetnosti i jeste upravo u toj nepredvidosti. U tom isčekivanju završenog umetničkog dela i onoga što je jedan umetnik zamislio da će biti na platnu. Onoga što jedan umetnik rečima ne može izreći, ali na kraju njegovo delo govori više od hiljadu reči. Upravo takva su dela naše sagovornice.
Poštovana Jasmina, možete li nam reći ko je, na koji način i kada otkrio Vaš talenat?
Ono što bih izdvojila kao interesantni deo mog odrastanja je, da sam zbog prirode posla roditelja, detinjstvo provela na selu kod nane i dede. Srećna sam da imam to dragoceno iskustvo, da ta konekcija sa prirodom i njenim ćudima, sa prastarim običajima koji su iz toga proistekli čini deo mog odrastanja i duhovnog temelja. Što se kreativnosti tiče, pravila sam kolače i kule od blata, lutke od krpica, plela, heklala i tkala šarenice sa svojom nanom, ali nikada nisam crtala!
Kada sam sa sedam godina krenula u prvi razred, na prvom času iz likovnog, dobili smo slobodnu temu, da nacrtamo nešto po svojoj želji. Pojam crtanje je meni bio stran, ali sam ga nekako povezala sa crtanim filmom i nacrtala scenu iz tada popularnog „Kalimera“.
Moj učitelj, Branko Kostić se šetao izmedju redova i od tridesetoro dece, odjednom se zaustavio pred mojom klupom i uzeo moj crtež. Oduševljeno je uzeo crtež i podigao ga prema deci, za primer, objašnjavajući kako treba da se crta! Od toga dana svi moji crteži i slike bili su za primer. Sa velikim etuzijazmom, učitelj Branko je pozvao moje roditelje i preporučio da me upišu na dodatne časove slikanja za decu sa specijalnim talentom u tadašnjem Domu pionira.
Kako je izgledalo odrastanje jedne umetničke duše u malom provicijanskom gradu kao što je Leskovac?
Mislim da je odrastanje dece u manjim sredinama mnogo srećnije i mirnije. Možda zbog ličnog iskustva. To neko uzrastanje od manjeg prema većem je nekako prirodnije, zdravije i temeljnije.
Zahvaljujući roditeljima, koji su me maksimalno podržavali i srećnoj okolnosti da upravo te godine u Leskovcu bude otvoreno prvo, istureno odeljenje Niške srednje umetničke škole, upisala sam dizajn tekstila.
Pod maestralnim vođstvom Leskovačkog akademskog slikara, profesora Dragoljuba Stankovića – Čivija, akademskog slikara i u to vreme rukovodioca sektora kreacije i marketinga kompanije Nitex Niš, profesora Milića Petrovića, akademskog slikara Gmitra Obradovića, akademske slikarke Stane Obradović, učila sam sa radošću i entuzijazmom različite tehnike crtanja, skiciranja, slikanja, dizajna, viziranje, teoriju forme, radila portrete, akt, mrtvu prirodu, pripremala izložbe.
Profesori su davali sve od sebe da nas što više nauče. Preko redovnih časova vodili nas u njihova ateljea, pokazivali njihov proces rada i ono što bismo učili na Akademiji. Imala sam čast da mi profesor Čivi dozvoli da radim na njegovoj slici. Profesor Milić Petrović nas je vodio i upoznao sa procesom rada dizajnera u tadašnjem Niteksu. Na osnovu odličnih radova, izabrana sam da budem deo renomiranog Niteksovog modno-dizajnerskog tima, koji je radio na projektu ,,Proleće – Leto“ kolekcije u Veneciji.
Završili ste istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kakva sećanja nosite iz perioda studija? Kako ste u tim godinama zamišljali svoj posao i mesto na kojem ćete raditi?
Moj san, bio je da upišem Akademiju umetnosti. Međutim, ispostavilo se da to nije lako upisati jer je broj studenata veoma limitiran. Tako sam se sticajem okolnosti, danas verujem i po Božijem promislu našla na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta, odsek istorije umetnosti.
Otvorio se jedan novi pogled na umetnost predamnom. Umetnost u prošlosti, sadašnjosti, avangarda! Velika imena, slavni stvaraoci, njihova borba, stradanja i uspesi, stil i tehnike rada, ostavili su duboki utisak na mene i pečat na moje stvaralaštvo. Osim italijanske renesanse, francuskog simbolizma, nadrealizma, impresionizma, kubizma, posebno mesto zauzima vizantijsko nasleđe u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti.
Proučavajući ovu oblast, prvi put je u moje ruke došla knjiga nad knjigama – Biblija – a pred mojim očima se pojavio vekovima star i očuvan freskopis u našim crkvama, Studeničko raspeće, Mileševski Beli andjeo, ikone Trojeručice i Mlekopitateljnice. Uvek kažem da me je istorija umetnosti vratila našim korenima, crkvi i pravoslavnoj veri i uvela u svet ikonopisanja. Mislila sam da ću po završenom fakultetu raditi kao kustos muzeja ili otvoriti svoju galeriju.
Danas, nakon ovih tridesetak godina iskustva i rada sa studentima kao slikarka, ikonopisac i vlasnica studija, znam da radim upravo ono što najviše volim! Zahvalna sam svojoj porodici, a posebno suprugu Vladi na beskrajnoj podršci i strpljenju.

Sa svojom porodicom ste se preselili u Ameriku 1999. godine. U kom trenutku ste odlučili da ćete napustiti svoju zemlju i preseliti se na drugi kontinent?
Na našu odluku da se preselimo nije uticao trenutak, već uslovi pod kojima smo živeli u Beogradu. Tih devedesetih godina, zbog rata u Bosni i velike ekonomske krize, nama kao mladom bračnom paru sa dvoje male dece, u iznajmljenom stanu, radeći nekoliko poslova da sastavimo kraj sa krajem, činilo se ravno nemogućem da ćemo uspeti da obezbedimo svoj krov nad glavom i deci priuštimo normalno detinjstvo, bez stalnog seljakanja iz stana u stan i u stalnoj nemilosti stanodavaca. U to vreme nije bilo kredita i stan se mogao kupiti jedino u gotovini.
Dve godine uzastopno, pre naseg preseljenja, aplicirali smo na poznatoj Lutriji za zelenu kartu za rad u Americi. Posle drugog puta 1998. smo dobili zvanično odobrenje, a 1999. godine konačno i vizu za ulazak i rad u USA.
Svakom čoveku su teški prvi meseci, možda i godine življenja na drugom kontinentu sa nekim drugim narodom. Kako je bilo Vama s obzirom na to da ste u to vreme imali i dvoje male dece? Na koji način je jedan umetnik poput Vas doživeo zemlju kao što je Amerika?
Većina naših sunarodnika koji su tih ratnih godina morali da napuste svoju zemlju i našli se na tlu Amerike, prolazili su kroz mnoge poteškoće i prepreke – kako jezičke, kulturne, tako i materijalne, egzistencijalne. Zaista nije lako početi sve ispočetka, a posebna je odgovornost kada ste roditelj i treba da svojoj deci obezbedite pristojan život, a da uz sve to zračite radošću, mirom i samopouzdanjem u uslovima gde se svakodnevno susrećete sa novim nepoznanicama i pravilima.
Moja porodica je, Bogu hvala, imala puno sreće! Suprug Vladimir je pre preseljenja radio u Danskoj kompaniji, Danfosu, tako da je samo par sati po sletanju u New York dobio poziv i poslovnu ponudu iz Danfosa u Rockfordu. Oni su nam za prvih par meseci obezbedili automobil, predivnu kuću sa igralištem i bazenom, kao i sve što je potrebno četvoročlanoj porodici – od prepunog frižidera, do igračaka za decu.
Upoznali smo divne ljude, kako Amerikance sa Vladinog posla, komšije, tako i naše koji su došli zbog tada aktuelnog rata u Bosni, kao i one koji su došli posle Drugog svetskog rata. Svi su se trudili da nam pomognu da se što pre prilagodimo. Sve je bilo novo i drugačije, a mi smo ponekad imali osećaj kao da sanjamo.
Prelep ambijent našeg smeštaja sa mnogo kultivisanog cveća i zelenila koji je bio prava suprotnost blokovima na Novom Beogradu gde smo živeli pre odlaska, bio je pravo nadahnuće za jednu umetnicu. Odmah sam okačila na zidove svoje slike i raspakovala uljane boje. Moja prva slika na američkom kontinentu ,,Tamo daleko“, bila je inspirisana istim ljubičastim cvećem, klematisom koje je raslo u dvorištu moje majke, a koje se igrom slučaja našlo i bujno raslo i cvetalo uz drvenu ogradu bazena. Taj cvet je i ne znajući povezao dva daleka kontinenta.
Stvarate predivne ikone i na prvi pogled se vidi da je u svaku ikonu uloženo puno ljubavi, truda i predanosti. Da li se ikonopisanjem bavite svakog dana ili postoje dani kada se odmarate, pa započinjete rad kada koncentracija i inspiracija budu na zavidnom nivou?
Hvala Vam na lepim rečima, a u isto vreme drago mi je da su energija i ljubav koji prate svaki moj potez četkice prepoznatljivi. Vremenski, Ikonopisanje zavisi uglavnom i u skladu je sa rokovima poručenih ikona. Ne mogu da kažem da je svaki dan isti po kvalitetu, koncentraciji ili nadahnuću. Postoje dani kada vam sve ide od ruke i četkica sama radi i obrnuto, koliko god da se trudite stojite u mestu. Najlepše su ikone kada radite sa nadahnućem, zato recimo, najbitnije delove, kao što su lik svetitelja ili ruke, radim isključivo tada.

Možete li nam reći nešto više o samoj tehnici koju radite? Koju tehniku Vi najviše volite?
Ikonopišem po kanonu Srpske pravoslavne crkve, uz molitvu i post. Svakoj ikoni pristupam sa posebnom pažnjom i ljubavlju. Ikone radim po kanonu Srpske pravoslavne crkve, u tradicionalnoj vizantijskoj tehnici, na posebno za tu svrhu urađenoj lipovoj dasci sa višeslojnom podlogom. Ikonu dekorišem jedinstvenim ručno rađenim reljefom u vizantijskom, srednjevekovnom srpskom stilu sa pozlatom od 24-ro karatnog zlata ili 18-to karatnog belog zlata. Ikonopiše se jajčanom emulzijom i prirodnim mineralnim pigmentima. Oslikana ikona se zaštićuje olifom i specijalnim lakom.
Ova tehnika je veoma zahtevna što se tiče vremena, preciznosti, smirenosti, velike koncentracije i majstorstva, koje se stiče višegodišnjim učenjem i iskustvom. U pogledu mog slikarstva i omiljene tehnike, svakako je ulje na prvom mestu! Radim i sa akrilikom, a koristim i kombinovanu tehniku sa dosta teksture.
Vlasnica ste poznatog atelja MACArt – Studio Artist u okviru Muzeja u Rokfordu. Tu držite i časove slikanja od početnog do završnog nivoa. Kako se osećate u ulozi predavača?
Da, studio se nalazi u lepom, renoviranom i reprezentativnom delu Rokfordskog Art muzeja. Uglavnom radim sa grupama do deset studenata koji koriste različite medijume i tehnike crtanja i slikanja i na različitim su nivoima znanja i iskustva.
Kada sam, pre tačno dvadeset godina dobila ponudu od poznate Rokfordske galerije, New Dimension, Womanspace Centra i prvi put u životu bila u ulozi predavača, sa tek priučenim engleskim jezikom i gomilom knjiga iz oblasti umetnosti i slikanja pozajmljenih iz biblioteke, znala sam da ću uspeti i da će to biti moj poziv.
Zaista uživam u konstantnom i konstruktivnom rešavanju problema, ako tako mogu da ih nazovem i savetima koje dajem svojim studentima da uspešno završe svoje slike. Svi rade na različitim temama, sa različitim materijalima i tehnikama. Uvek su različiti pristupi u rešavanju problema, različiti izazovi. Uvek je pozitivma razmena stvaralačke energije i to čini lepim ovaj posao. Osim toga, druženja, radionice, obilasci aktuelnih izložbi, ateljea poznatih umetnika, ali i organizacija sopstvenih grupnih izložbi, razgovori i kritika, sastavni su deo i čine ovaj posao još interesantnijim.

Kako izgleda Vaš jedan slobodan dan i na koji način punite baterije?
Vrlo malo imam slobodnih dana, ali uvek se nađe malo slobodnog vremena u toku dana. Pre svega, slikanje je ono što me najviše ispunjava, nadahnjuje i obnavlja kreativnu energiju. Svakodnevno, neke male stvari me čine srećnom i inspirišu me. Recimo, šolja čaja sa Vladom, decom ili prijateljima, priroda, cveće, ptice, veverice u našem dvorištu, vožnja bicikla, šetnja pored jezera, izlet do Lake Geneva ili St. Pete. Jednostavno sreća i radost ne dolazi spolja nego iznutra. Iz čoveka. Iz srca. Kada čovek daje i koliko više daje onoliko i dobija nazad. To je moj recept koji primenjujem i koji uvek puni moje baterije.
Da li biste našim čitaocima mogli da najavite neku Vašu izložbu u skorije vreme?
Upravo je krajem maja uspešno završena sezonska, grupna izložba, koja je održana u Rokfordskom Art muzeju. Zajedno sa svojim studentima izložili smo i pokazali gradu i posetiocima nas dvogodišnji umetnički rad. Sledeća, planirana u oktobru ove godine je moja samostalna izložba. Nadam se da će sve teći po planu i da će se ova nestabilna i neizvesna situacija u svetu srediti i da ćemo u miru moći da se posvetimo svojim svakodnevnim obavezama, a ja Vas pozivam da budete moji gosti na izložbi i da uživamo u umetnosti!
Našoj sagovornici želimo puno uspeha, sreće i spokoja pri nastajanju novih umetničkih dela. Jasmina Jovanović Maca će održati prvu samostalnu izložbu u oktobru ove godine, a mi ćemo rado biti tu da ponovo ispratimo neka nova i buduća dešavanja.
PIŠE: SUZANA GAJIĆ RADIVOJEVIĆ FOTO: PRIVATNA ARHIVA