Slučaj poput fabrike Leoni u Kraljevu gde zaposleni, kako tvrde, trpe veliki pritisak tokom rada, a često rade i po 10 sati, i slučaj radnika JKP Vodovod i kanalizacija u Kragujevcu, koji su protestovali zbog loših uslova rada, pa dobili „usmeni otkaz“ – pokazuju samo deo problema sa kojima se sočavaju radnici u Srbiji.
Mobing, nezakonito otpuštanje, prekovremeni rad koji se ne plaća, svakodnevna su pojava. Stručnjaci kažu i da celu situaciju otežava Zakon o radu – koji ne štiti radnike, već ide na ruku poslodavcima.
„Tokom 2021. to su poslednji podaci – imali smo 21.000 povredu na radu, to je stanje stvari, za smrti radnika uglavnom niko ne odgovara, to su najradikalniji slučajevi, a svaki dan imamo mobing, nezakonita otpuštanja, prekovremeni rad koji se ne naplaćuje, sprečavanje sindikalnog organizovanja“, kaže Vladimir Simović iz Centra za politike emancipacije.
I tu – problemima radnika nije kraj. Zbog toga što je u svom preduzeću ukazivao na korupciju i položaj zaposlenih, 2017. je dobio otkaz. Iako je zahvaljujući sudu, vraćen na posao, Zoran Jovanović kaže – da ga poslodavac nije vratio na radno mesto na kom je ranije bio i kako stoji u sudskoj presudi, već ga je degradirao.
„Radnik u Srbiji se, moram da kažem, oseća nekako nezaštićen, sve te razne okolnosti gde nisu iskristalisana prava, gde nije njihova zaštita iskristalisana, gde on bilo koju nepravdu, ako uoči, bez obzira da li bi to radilo u korist poslodavaca i u svoju ličnu korist on jednostavno dolazi u problem, jer nema osećaj zaštite da nema gotovo nikakava svoja prava“, naglasio je je Zoran Jovanović.
Zbog toga što je Srbija stekla reputaciju države jeftine radne snage – problemi sa kojima se radnici suočavaju ne treba da čude, poručuje profesor radnog prava Bojan Urdarević. Kaže i da takvoj praksi nije kraj.
Zakon o radu usvojen je 2014. Iako propisuje da prekovremeni rad ne sme da traje duže od osam sati nedeljno, a da zaposleni ne smeju da rade duže od 12 sati dnevno uključujući i prekovremeni rad, praksa često pokazuje suprotno. Poznavaoci prilika kažu da zakonski propisi radnike drže u nepovoljnom položaju.
„Zakon o radu u mnogim aspektima od 2014. godine ide na ruku pre svega poslodavcima, cilj reformi radnog zakonodavstva tada je bilo pojeftiniti radnu snagu koja je i onako vrlo jeftina u Srbiji, a pojeftinjuje se mahom time što se olakšava otpuštanje radnika i radnica, time se ljudi drže u vrlo nepovoljnom položaju gde ne mogu da se bune“, navodi Vladimir Simović.
Godinama slabo funkcionišu i pregovori o minimalnj ceni rada. Iako, je od početka godine minimalac podignut na 40.000 dinara, taj iznos, kako predstavnici sindikata kažu, nije dovoljan, jer ne može da pokrije ni osnovne životne potrebe. Za minimalnu zaradu radi 400.000 ljudi, međutim, podaci pokazuju da veliki broj radnika prima zaradu ispod minimalne.
IZVOR: N1 I FOTO: PRINTSCREEN